Zapravo, već je istekao 2020. godine, međutim, tada je odlučeno da će se produžiti do 2023., a kako sada stvari stoje, jedina brana potpunoj rasprodaji inače jeftinog poljoprivrednog zemljišta, čija je vrijednost u prosjeku tek 25 kuna po hektaru, jest činjenica da ga nitko neće moći prodati ako ga prethodno ne ponudi državi po tržišnoj cijeni, kao i to da ga drugom kupcu neće moći prodati povoljnije od cijene ponuđene državi.
TRAŽE SE VELIKE ‘TABLE’
Jasno je da država nema dovoljno sredstava da bi otkupila sve što joj se nudi, tako da će stranci, malo-pomalo, pokupovati ono što vrijedi i što je, naravno, a to je uvjet bez kojeg se ne može ništa realizirati – vlasnički čisto i atraktivno za poljoprivrednu proizvodnju s naglaskom na onu koju danas volimo nazivati ekološkom.
Izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu Vlada je uputila na raspravu u parlament, želeći zaštititi najvrjednije što jedna država ima.
- Spašava nas činjenica što je raspoloživog privatnog zemljišta koje bi bilo zanimljivo strancima – malo. Naime, tko god vam želi kupiti takvo zemljište, traži iznimno velike površine ili kako mi to u Slavoniji kažemo – table, a koje uz to moraju biti pravno uređene. Što će strancu poljoprivredna parcela u Dalmaciji na kojoj je upisano trideset vlasnika? – kaže naš cijenjeni poljoprivredni konzultant Miroslav Kuskunović i podsjeća na to da su i do sada strani državljani koji su bili zainteresirani za kupnju poljoprivrednog zemljišta to radili preko naših ljudi osnivanjem tvrtki u Hrvatskoj.
- Znači, prvo pitanje na koje tu treba dati odgovor jest – koliko je privatnog poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj uopće raspoloživo za prodaju? I koliko je tu velikih površina? Recimo, takvog je zemljišta, što idete istočnije, u Slavoniji dosta, a nikoga ne zanima pola hektara zemlje. Tu će se isključivo tražiti velika obradiva zemljišta. E, sad, te velike poljoprivredne površine i dalje kontrolira država jer je, čini mi se, oko 400 tisuća hektara takvog zemljišta dala u dugoročni zakup poljoprivrednicima. Znači, to zemljište nije na prodaju i tu nam nikakva opasnost ne prijeti, makar se možemo zapitati a zašto bismo se mi uopće pribojavali stranaca koji će ovdje moći kupovati poljoprivredne površine kad ih ni sami ne obrađujemo – veli Kuskunović.
NE DAJMO “BELJE”
Da stranaca koji bi živjeli ovdje ima, potvrđuje i Kuskunović.
- Kako ne; mi smo zemlja relativno jeftinih usluga i robe u odnosu na Europu i ima onih koji to prepoznaju i zato dolaze živjeti u Hrvatsku. Ovdje njemačkim umirovljenicima s njihovim mirovinama ništa ne nedostaje – konstatira.
Ipak, postoji jedna zamka u koju nikako ne bi smjeli upasti.
- A to je prodaja velikih poljoprivrednih kombinata strancima, poput “Belja”, kojeg se “Fortenova” želi riješiti ili “Vupika”. Pitanje je što bi vlasničke transformacije u tim tvrtkama generalno značile za našu poljoprivredu. Pa, samo “Belje” ima na raspolaganju trideset tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta. I jasno je da kad takvo što prepustite strancima, da više ne možete voditi samostalnu poljoprivrednu politiku jer više onda ni o čemu i ne odlučujete – kaže Kuskunović i upozorava da naša poljoprivreda posljednjih trideset godina pati od istih bolesti.
- Zakon o poljoprivrednom zemljištu donosili smo osamnaest puta, a ništa time nismo postigli. Dobre rezultate imamo jedino u ratarstvu, idu nam od ruke soja, pšenica, kukuruz, ali koja je korist za naše kupce kad sve to izvozimo, a onda uvozimo mlijeko, meso i sve ostalo čega nam manjka jer ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe. Istodobno, cijene hrane divljaju. Njezina je vrijednost sve veća. Jedino rješenje za naše poljoprivredne muke je oporezivati neobrađeno poljoprivredno zemljište pa tako posredno natjerati one koji ga ne obrađuju da to urade, odnosno da prodaju ili iznajme parcele drugima koji bi se bavili ozbiljno poljoprivredom. To bi bio i način da se ljude primora da vlasnički srede svoje poljoprivredne površine, no nisam siguran da bi prijedlog zakona po kojem bi se oporezivalo neobrađeno zemljište prošao na Ustavnom sudu – veli Kuskunović.
Ima li interesanata iz zapadnog, bogatijeg dijela Europe, koje interesira poljoprivredno zemljište tamo gdje je ono neobrađeno i jeftino?
- Ima. Nizozemci kupuju takvo poljoprivredno zemljište po Ukrajini, Bugarskoj i Rumunjskoj, dok njihove parcele miruju, “odmaraju”, a na to zemljište dobivaju poticaje. Osim toga, država im dijeli vrlo povoljne kredite za kupnju poljoprivrednog zemljišta u inozemstvu – objašnjava naš stručnjak za poljoprivredu.
SLABO DIVANIM MAĐARSKI
Mađari su strancima koji žele kupiti poljoprivredno zemljište to uvjetovali rješavanjem testa na mađarskom jeziku koji je, poznato je, prilično težak.
- U Austriji je država zaustavila usitnjavanje posjeda tako da je zabranila da se jedan OPG dijeli na njih više, tako da, primjerice, otac samo jednom od sinova može ostaviti obiteljsko gospodarstvo kako bi on na njemu nastavio proizvodnju, a njemu je onda isplatiti braći ili sestrama njihov dio. Jedino rješenje za našu poljoprivredu je komasacija, ali nju nije lako provesti. Nadalje, što se dodjele u zakup državnog zemljišta tiče, i tu treba biti transparentniji, a ne da 65-godišnja žena iz Zagreba dobije u zakup parcelu u Slavoniji, a mladi poljoprivrednik koji tu živi, i kojem je ta zemlja zaista potrebna – izvisi – veli Kuskunović i zaključuje da je sređivanje vlasničkih odnosa prioritet.
- Dok se to ne dogodi, bacat ćemo poticaje na čak sto tisuća OPG-ova. Iako se tu pojedinačno ne radi o velikom novcu, negdje je u pitanju tek nekoliko tisuća kuna po OPG-u godišnje, novac se svejedno rasipa jer ne ispunjava svoju svrhu, a to je potaknuti poljoprivrednu proizvodnju – veli na kraju naš sugovornik.
Novost je i da se privremeno korištenje poljoprivrednog zemljišta koje je davano neposrednom pogodbom dosadašnjim korisnicima kojima su istekli ugovori i koji su u mirnom posjedu zemljišta, neće više automatski produživati i da će se natječaji za zakup državnog zemljišta provoditi online.