Vadi se u tehnološkoj zriobi. Vrijeme početka vađenja određuju stručnjaci šećerane na temelju provjere zrelosti šećerne repe. Može se vaditi ručno vilama, plugom, linijama za vađenje (sjekač glava, vadilica, utovarivač) i kombajnima. Strojeve treba dobro podesiti da pravilno režu glave i ne oštećuju korijen.
Šećerna repa vadi se u tehnološkoj zriobi u periodu od sredine rujna do sredine studenoga. Prilikom vađenja treba obratiti pažnju na sljedeće elemente:
– kombajn za vađenje ne smije ostavljati puno ne izvađenog korijena šećerne repe,
– na korijenu ne smije biti puno zemlje,
– kombajn treba pravilno obrezivati lišće i glave šećerne repe.
Preporuka je da se rokovi vađenja šećerne repe pomaknu što je više moguće kasnije i tako produži vegetacija repe te da se u ranim rokovima vadi repa oštećenoga lišća, kao i da se za kasnije rokove vrši dodatno tretiranje fungicidima..
Jesenski porast zavisi o očuvanosti lista. Bez zaštite od uzročnika bolesti Cercospora beticola, produženje vegetacije ne dovodi do povećanja sadržaja šećera, niti iskorištenja šećera, već, naprotiv, dolazi do pad digestije i iskorištenja šećera.
Korijen repe treba odmah pokupiti s njive i odvesti u šećeranu na preradu jer svako zadržavanje dovodi do gubitka. Ako se izvađena repa ne može odmah otpremiti treba ju slagati na depoe u prizme da bi se gubici što više smanjili.Vađenjem iz tla korijen prekida svoj rast i razvoj čime prestaje nakupljanje šećera. Odsijecanjem glave korijena korijen i dalje diše, a odvija se i procese sagorijevanja saharoze prisutnošću kisika iz zraka. Sam intenzitet ovih pojava ovisi ponajprije o temperaturi. Pri 0 °C je dnevni gubitak šećera mali svega 0,006 % a pri 12 °C gubitak je 0,019%. Daljnjim porastom temperature i povećavanjem broja dana prije prerade povećava se gubitak.
Prvih 5 – 6 dana korijen intenzivno diše jer proživljava „fiziološki šok“ prilikom odsijecanja glave, stvarajući zaštitnu epidermu na novo stvorenoj površini korijena. Ako je korijen vađen ranije ovi su procesi još intenzivniji. Dolazi i do naglog isparavanja vode iz korijena te nakon nekog vremena korijen uvene. Već gubitkom vode od 25% (repa ima 75% vode) dođe do uvenuća korijena. Zbog navedenog bitno je odabrati pravi trenutak za vađenje.
Kad se korijen ne može izravno voziti u tvornicu tada se čuva u polju ali samo na kraće vrijeme. Slaže se u veće ili manje hrpe s bazom 2-2,5 m u visinu 1,5 m a dužina proizvoljna. Mjesto se može posipati vapnenim prahom (20 kg/100 m2)
Ako očekujemo jako hladno vrijeme može se bočne strane pokriti slojem zemlje 15-20 cm a za zaštitu od mraza može se gornji sloj pokriti kukuruzovinom.
Važno je da mjesto na kojem se locira odlagalište repe bude u blizini tvrdih putova i na povišenom mjestu radi otjecanja oborina. Temperatura unutar hrpe ne bi smjela biti viša od 5°C, niti niža od 0°C. Ako korijen stoji duže odvođenje suviše topline može se odraditi takozvanim ventilatorima koji se smještaju u sredinu hrpe građenih od dasaka ili metalnih cijevi s perforacijama.
Čuvanje korijena u šećerni je različito, jer se slažu bitno veće prizme i do 10 m visine a poželjno je da imaju i ugrađene ventilatore koji su zaduženi za prozračivanje. Ipak neminovan je gubitak na težini korijena. Osim gubitaka od povišene temperature dolazi i do gubitaka uslijed djelovanja mikroorganizama koji mogu biti u vidu mokre truleži, suhe truleži i razvoj pljesni. Treba poduzimati adekvatne mjere u svrhu suzbijanja ovih bolesti.
Repa se može čuvati i tijekom čitave zime u trapovima ali to je zanimljivo uglavnom kod uzgoja sjemenske repe kada se korijen repe čuva tijekom zime da bi se mogao ponovo posaditi u proljeće i tako dobiti sjeme u idućoj godini.
