Odgovor na ovo često postavljano pitanje je iznimno teško ili nikako što se temelji na prethodnim činjenicama o sastavu i analizi meda. Iako internetom i drugim putevima kruže različiti načini prepoznavanja izvornosti meda u staklenci. Većina ih se svodi na dokazivanje vode u medu koja se u njemu i prirodno nalazi. Količina vode u medu može se kretati od 14 do 23 %. Na tržištu je smije sadržavati do 20 % ili neki više. To “dokazujemo” okretanjem staklenke i praćenjem kugle zraka u obliku gljive. Što je vrh spljošteniji to je med gušći. Ovo govori samo o gustoći meda. Brzina kretanja zračne kugle ovisi i o temperaturi meda – što je toplije on je rjeđi i obrnuto. Prvo što pri kupnji moramo učiniti je pomno čitanje deklaracije na proizvodu. Ona bi na neki način trebala biti njegova putovnica. Mora sadržavati mnoge podatke kao što su sastav, podrijetlo, rok trajanja, način čuvanja i slično. Obavezan je i proizvođač sa svojim brojem i neto količina. Neke od ovih oznaka često izostaju, pogotovo na tržnicama, uz ceste, na kućnom pragu i sličnim mjestima.
Prije same kupnje možemo i sami obratiti pozornost na izgled meda i iskustveno prepoznati radi li se o patvorini. Nespecifična boja sortnog uniflornog meda može ukazivati na problem. Nadalje, kad otvorimo staklenku meda od aromatičnog bilja poput lavande, kadulje ili ružmarina jak miris po biljci govori o najvjerojatnijem dodavanje eteričnog ulja navedenih biljaka u nešto što može i ne mora biti prirodni med.
Kristalizacija je prirodna pojava u medu zato što je on prezasićena otopina šećera. Ovisi o mnogim sastavnicama poput omjera glukoze i fruktoze, količini “nečistoća” poput peludnih zrnaca, ostataka voska ili drugih prirodnih tvari iz košnice koje čine jezgre kristala. Nadalje ovisi i o temperaturi na kojoj se čuva i samoj vrsti meda. Medljikovac i med od uljane repice može kristalizirati i u samom saću. Tako kristaliziranost (ušećerenost) meda ne dokazuje patvorinu. Protrljavanjem meda između kažiprsta i palca dokazujemo samo je li više ili manje ljepljiv, odnosno koliko vode sadrži. Svaki med je koncentrirana otopina šećera i dijela vode, kao i sama otopina šećera i zato je uvijek više ili manje ljepljiv. Stavljanjem žlice meda na papir ili papirnati ubrus i njihovim bržim ili sporijim upijanjem opet dokazujemo količinu vode u suhoj tvari. Što se brže upije ima je više i obrnuto, a ne ovisi o podrijetlu šećera.
Test s mravima ne ukazuje na patvorenje meda. Svaki med sadrži šećer i privlači mrave kao i šećerna otopina ili otopina invertnih šećera. Potapanje žlice meda u čašu vode i brzina njegovog otapanja govori kao i upijanje u papir o njegovoj gustoći. Rjeđi med će se u vodi brže otopiti od gušćeg. Slično dokazivanje je i upijanje u krišku kruha. Što je gušći kasnije će se upiti u kruh i obrnuto. To opet ne dokazuje patvorenje. Kušanjem meda može se javiti bockanje ili peckanje u ustima. To je uglavnom subjektivan osjećaj koji ovisi o individualnoj percepciji okusa i razvijenosti okusnih pupoljaka, kao i o prethodno konzumiranoj hrani ili piću. Kako je svaki med unikatan tako je i osjet okusa osoban. Nakon ljutih ili teških jela, ili pića kad su okusni pupoljci zasićeni sigurno će osjet biti drugačiji nego nakon blagih jela ili pića kad su okusni pupoljci “isprani”. Slično je i s drugim osjetima okusa. Pravi ili patvoreni med je uvijek sladak, ali uz njih dolaze i drugi okusi poput gorčine kod kestena ili kiselosti kod metvice. Zagrijavanjem u mikrovalnoj pećnici ili na drugom izvoru topline i njegovo pjenjenje također govori o sadržaju vode u medu ili patvorini. Što je više vode jače će se pjeniti. Sukladno tome i izlaganje toplini umakanjem šibice, brisanjem i njezinim paljenjem opet govori o sadržaju vode. Što je rjeđi brže će se upiti u vrh šibice i ona će se teže upaliti ili uopće neće. U suprotnom slučaju gušći s manje vode neće se stići upiti i šibica će se moći upaliti. Danas tehnološka i tehnička dostignuća često omogućavaju stvaranje umjetnih proizvoda koji su gotovo isti kao i prirodni. To znači da bi se mogao proizvesti i umjetni med poput prirodnog koji bi kao patvorinu teško ili nikako dokazali. Možda će se u skoroj budućnosti i med moći “isprintati” na 3D printeru. Za sada, prirodu ipak ne možemo u potpunosti oponašati i kopirati. Pravi pčelinji med sadrži mnogo kemijski nedokazanih tvari i procesa koji ga čine posebnom i vrijednom namirnicom. Želimo li biti sigurni u izvornost meda najbolje ga je nabaviti kod poznatog pčelara za kojeg smo sigurni da ima košnice s pčelama u dovoljnom broju da mu stvore višak za prodaju. Uz to mora biti i pogodna godina za medenje pojedinog bilja bilo na lokaciji pčelinjaka ili na mjestu na koji seli pčele. Također, vjerujmo i nacionalnoj staklenci za med!
Gospodarski List
