Nekad su se masline brale mnogo kasnije nego danas, pa su berbe počinjale već početkom studenog, nakon blagdana Svih svetih (Dušni dan, skale van) i protezale se sve do sv. Stjepana. Masline se stoga nisu brale ni zelene, ni poluzrele, već potpuno zrele, pa čak već i gotovo trule.
Od njenih plodova dobivalo se ulje koje se koristilo za pripremanje, začinjavanje i konzerviranje hrane, ali i za svjetlo u lojanicama. Ono se kao posebno vrijedna namirnica i darivalo te se zajedno sa šećerom, jajima i peradi nosilo na svadbe, krštenja, karmine i druge važne životne događaje. Maslinovo ulje se, posebno ako je bilo prisno, verđino ili djevičansko (dobivalo se prešanjem bez dolijevanja vruće vode) naveliko koristilo i za liječenje kako ljudi tako i životinja. Njime su se liječile probavne tegobe, čir na želucu i žučni kamenci, bolni udovi, opekotine i glavobolja te poticao oporavak nakon bolesti ili poroda.
U ulje su se dodavale i ljekovite trave poput kantariona ili gospine trave te češnjak, ali i male životinjice poput guštera zelembaća. Po uvriježenom mišljenju ono je bilo još učinkovitije ako je bilo posvećeno, pa zajedno s jelom, ali primjerice i listovima koji su štitili od uroka, nosilo na Uskrs u crkvu. U vremenu koje je iza nas masline su se baš kao i vinova loza uzgajale za potrebe domaćinstva, a mnogo rjeđe za prodaju. U maslinicima su rasle stare, autohtone sorte koje su svoja imena dobile po svojoj veličini, obliku, namjeni ili pak području na kojem su uspijevale, primjerice oblica ili orgula, piculja ili lastovka, sitnica ili drobnica, bjelica ili paštrica, mezanica ili grozdača te uljarica ili brsečka. Umijeće uzgoja maslina prenosilo se generacijama s koljena na koljeno, s oca na sina te je uglavnom bilo vrlo oskudno i manjkavo. Maslinici su, što je loše za urod i kvalitetu plodova, ujedno bili vinogradi ili pašnjaci, a nerijetko su se njima sadile i žitarice, najčešće ječam i raž. S ciljem da se iskorijene brojne predrasude i loši postupci u uzgoju maslina, već krajem 19. i početkom 20. stoljeća stručnjaci šumari održavali su tečajeve na obali i otocima koji su trajali i po tjedan dana.
U prošlim vremenima i berbe su izgledale drugačije. Odvijale su se polako, bez žurbe, uz pjesmu, zabavu, hranu i piće. Uz obitelj, u berbi su sudjelovali i susjedi koji su jedni drugima pomagali iz poštivanja i u zajam, bez naplate (plaćalo se samo ako se radilo više od tjedan dana). Masline su se brale puno kasnije nego danas, berbe su počinjale već početkom studenog, nakon blagdana Svih svetih (Dušni dan, skale van) i protezale se sve do sv. Stjepana. Masline se stoga nisu brale ni zelene, ni poluzrele, već potpuno zrele, pa čak već i skoro trule. Štoviše, one se stoljećima najčešće nisu ni brale, već jednostavno pobirale s tla.
Plodovi se nisu kao danas morali isti dan odnijeti na prešanje, već kad ih se nakupi dovoljno za preradu, čuvali su se u morskoj ili pitkoj vodi. Nakon berbe plodovi su se najprije gnječili, odnosno mljeli u posebnim kamenim mlinovima koji su se sastojali od kamenog korita i mlinskog kamena koji se nazivao toć. U tijeku mljevenja ili točanja žene su masline stavljale u korito, a muškarci su ih mljeli kamenom koji su uz pomoć konopca ili drvene grede povlačili naprijed, natrag. Nakon točanja slijedilo je raščinjanje. U tu se svrhu odstajala kaša zgnječenih maslina stavljala u jutene vreće ili športe, koje su se zatim zalijevale vrućom vodom i satima gazile bosim nogama. Nakon ovog postupka ulje se puštalo da se razdvoji od vode i ispliva na površinu, a potom se vadilo i pretakalo u kamene posude za čuvanje ulja, kamenice. Iako se one danas zbog manjkave čistoće i prisutnosti zraka smatraju pogubnima za kvalitetu ulja, kamenice su vjekovima služile svojoj svrsi. Bile su male i velike, okrugle i četvrtaste, a nakon izrade klesarima su se plaćale toliko koliko bi koštalo ulje koje u njih stane. Veće su obavezno imale i poklopce s lokotom, koji nisu štitili ulje od djelovanja zraka, već od neracionalne potrošnje.
