U prirodi postoje crni dud (Morus nigra), bijeli dud (Morus alba), ali i manje poznati crveni dud (Mo rus rubra). Podrijetlo crnog duda seže iz perijskog područja, bijelog iz Kine a crvenog iz sjeverne Amerike. U današnje vrijeme postoje selekcionirane sorte duda, ali i križanci crnoga, bijeloga i crvenog duda različite obojenosti, krupnoće i arome ploda.
Plodovi sazrijevaju od početka lipnja do kraja srpnja, a aromatičniji su oni crnoga od plodova crvenoga i bijelog. Sadržavaju i do 10 % invertnog šećera, bogati su vitaminom C, ali i karotinom, pektinom, jabučnom i limunskom kiselinom te drugim mineralima i vitaminima. Plodovi duda koriste se kao svježi ili prerađeni u marmeladu, džem, sirup, sok, voćno vino, voćne salate, voćne kupove i pite. Najpoznatiji proizvod od duda je ipak rakija. Plodove rado jedu domaće životinje. Plod, list i kora posjeduju određena ljekovita svojstva. Vrlo važnu ulogu bijeli dud je imao u prehrani dudova svilca, odnosno u proizvodnji svile. Osim toga, drvo duda bilo je cijenjeno i u izradi bačava za rakiju, a u dolini Neretve i za izradu neretvanskih lađa.
Dud je i značajna vrsta u hortikulturi. Iznimno dobro podnosi rezidbu, formiranje različitih oblika krošnje, a postoje i visešći (pendula) tipovi. Neki gradovi su poznati po drvoredima dudova, pr. Makarska.
Dud kasno cvjeta i razvija listove pa mu ne prijeti kasni proljetni mraz. Za razliku od većine voćnih vrsta, vrlo se jednostavno razmnožava reznicama. Dovoljno je s rodnog stabla uzeti mladicu dužine 30 – 40 cm pa ju ujesen ili u rano proljeće položiti okomito u tlo tako da dva pupa ostanu iznad površine i u slučaju suše zalijevati. Izrast će novo stablo duda istih svojstava kao i drvo s kojeg je uzeta mladica.