“Svi su čuli za njega, ali ga nitko nije vidio“, rečenica je koja se odnosi na Jetije, biće iz legende o dvonožnim dlakavim bićima s područja himalajskog masiva. Naziv je zapadnjačka inačica tibetanskog izraza yet-teh sa značenjem „ona tamo stvar“.
Na tom tragu je i naše maslinarstvo o kome se često priča, ali ga je malo tko pokušao sagledati onakvim kakvim stvarno jest, a to bi značilo pisati i govoriti o maslinarstvu kroz stručan, cjelovit, nepristran pristup, bez dnevnopolitičkih pobuda. Prvi korak transformacije našeg maslinarstva iz mita u stvarnost je da svi mi koji nešto pišemo o maslinarstvu, ali i oni koji odlučuju o njegovoj sudbini, već jednom priznamo javnosti, a i sebi: mi pišemo, čitamo i prepričavamo maslinarske bajke – strastvene, ali nestvarne, priče temeljene na imaginaciji i netočnim podacima!
Mitologija je divna: ispunjava dušu čitatelja osjećajima junaštva, čojstva, ponosa i sl. pa nije naodmet pobrojati najveće mitove hrvatskog maslinarstva i to najprije one koji izazivaju upravo te osjećaje:
- naše (hrvatsko) maslinovo ulje je najbolje u svijetu,
- imamo najbolju regiju što se tiče maslinovog ulja u svijetu.
Na žalost, to je daleko od stvarnog stanja jer da je to zaista tako, pohodile bi nas kolone maslinara iz Italije, Španjolske i Grčke kako bi učili od nas kako smo Lijepu našu uspjeli pretvoriti u maslinarski raj.
Postoji još mitova u nas o maslinarstvu koje ću ovom zgodom ostaviti u boci jer bi se mnogi maslinarski duhovi, istarski i dalmatinski, mogli uzburkati, ali ipak treba priznati da je i tu slika poprilično jetijevski mutna i ništa nije onako kako se čini.
Ima i mitova koji nam nisu baš dragi, o kojima ne volimo pričati ili ih spominjemo tek uzgred, jer ne izazivaju busanje u prsa:
- imamo 5-7 milijuna stabala – to je brojka kojom najčešće barataju maslinari dok službena statistika (podaci iz ARKOD-a koje je ravnatelj HAPIH-a Krunoslav Dugalić iznio u Neumu na 21. po redu manifestaciji “Noćnjak”) kaže da imamo točno 3.748.705 stabala maslina,
- u RH pod maslinama imamo 17.331 hektara (izvor: ARKOD),
- godišnje proizvodimo 3000-4500 t maslinovog ulja,
- trošimo 1,5 litara maslinovog ulja po glavi stanovnika.
Puno nepotpunih podataka kojima se manipulira i koji se selektivno interpretiraju, stvorili su ranije spomenute maslinarske mitove u koje smo gotovo i povjerovali, barem dobar dio u maslinarstvo i uljarstvo slabije upućene javnosti.
Međutim, neizbježno jednom treba u javnom prostoru početi baratati i stvarnim brojkama, a njih je u našem maslinarstvu jako malo. Evo primjera: ako RH ima 3.748.705 stabala, i svako stablo daje samo 10 kg maslina, to je 37.487.050 kg maslina. Uzmimo da je prosječni radman minimalno 12%, što daje 4.498.446 kg maslinovog ulja ili oko 4860 tona domaćeg maslinovog ulja.
Dakle, građani Hrvatske godišnje konzumiraju 1,17 litru domaćeg i, prema službenoj statistici, još skoro litru uvezenog maslinovog ulja, što znači da smo 2017. godine u Hrvatskoj potrošili oko 9000 tona maslinovog ulja.„I ?“ – pitat će netko.
Evo poante: gotovo sve brojke kojima se barata kao službenim podacima nisu ni približno točne jer podatak o broju stabala preuzet iz ARKODA (ARKOD je nacionalni sustav identifikacije zemljišnih parcela, odnosno evidencija uporabe poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj) u kojem nisu evidentirana sva stabla maslina u Republici Hrvatskoj pa ni ona koja se obrađuju. Podatak o proizvodnji maslina također nije točan jer ne postoji cjelovit sustav prikupljanja podataka od uljara, jer jedino one važu sve masline koje se donose na preradu. Podatak o količini proizvedenog maslinovog ulja također nije potpun jer bi opet jedino uljare mogle dati točan podatak, a za to je potrebno uvesti obvezu prikupljanja i dostave podataka. Podatak o potrošnji maslinovog ulja po glavi stanovnika također nije točan jer su prethodna tri podatka netočna, a upitna je i točnost stvarnog broja stanovnika koji žive u RH.
I pitanje za kraj: Kako ispravno sagledati značaj, mjesto i ulogu maslinarstva u poljoprivredi i gospodarstvu Republike Hrvatske i kako uopće upravljati sektorom maslinarstva bez realnih pokazatelja?
U pitanju je već dijelom sadržan i odgovor: nužno je uvesti sustav prikupljanja i publiciranja podataka o maslinarstvu. Da bi se to zaista i ostvarilo potrebno je uspostaviti trajnu vezu maslinara i uljara s Ministarstvom poljoprivrede, jer samo Ministarstvo nema dovoljno kapaciteta da se bavi maslinarstvom. Nadalje, treba otvoreno reći da, barem do sada, u Ministarstvu poljoprivrede nije bilo lako pronaći sugovornika koji zna nešto dublje o maslinarstvu. Na brojnim dosadašnjim sastancima u Ministarstvu poljoprivrede, na kojima sam sudjelovao u svojstvu predsjednika Udruge Maslinara, predsjednika Grupacije za maslinarstvo pri HPK te drugim radnim tijelima maslinarskih udruga, zajedno s uglednim maslinarima i/ili predstavnicima maslinara nailazili smo na nerazumijevanje za naše probleme i zahtjeve za suradnjom i pomoći. Stoga ovdje otvoreno mogu reći da tražimo da se maslini, koja je po broju stabala druga voćka u RH (izvor: dr. Ivica Ljubenkov), dodijeli status i briga koju zaslužuje!
Svijest je jako teško mijenjati, ali je moguće! Ove (i buduće) retke posvećujem upravo tom cilju jer ukoliko ne promijenimo svijest stručnih službi, ali i nas maslinara i uljara, još dugo ćemo lutati bespućima maslinarskih mitova i legendi, a to može biti pogubno ne samo za maslinarstvo kao sektor, već i za ukupnu gospodarsku, demografsku, socijalnu i kulturnu opstojnost jednog značajnog dijela Republike Hrvatske.
