Dok su mnogi tijekom pandemije koronavirusa stavili ključ u bravu, obitelj Medvidović iz Sikirevaca kod Slavonskog Broda započela je svoju priču s uzgojem bukovača.
Pokretanje bilo kakvog posla u današnje vrijeme hrabro je i rizično, ali oni su u ostvarenje svojih ciljeva krenuli sa srcem. Zasukali su rukave i bacili se na posao. Ova obitelj s četvero malodobne djece, tri sina i kćerkicom, dugi niz godina bavi se poljoprivredom i uzgojem lipicanaca, ali samo od konja ne može se živjeti. Stoga su prije tri godine kao novu djelatnost uveli uzgoj domaćih gljiva.
Kada dođe berba, sve ove police budu pune gljiva. Možete misliti koliko ih je – kaže Martina Medvidović. Prije pokretanja ovog posla dobro su se educirali. Za uzgoj bukovače neophodna je slama, koja se siječe i grije u kotlovima. Poslije hlađenja slame, slijedi sedmodnevna inkubacija u vrećama. Na vrećama se izbuše rupe širine dva do tri centimetra sa svih strana te odnesu u prostor gdje će gljive moći rasti. Važno je održati sterilnost i specifične uvjete za rast bukovača. Vlasnika OPG-a Antuna Medvidovića zatekli smo kako polijeva pod prostorije s gljivama. To je, kaže, nužno jer bukovače moraju imati dovoljnu količinu vlage u zraku. Na vrećama je izbušio rupe i omogućio isisavanje vlage iz vode koja isparava. Ako nema vlage, gljive će se osušiti i od njih neće biti ništa.
Bukovače u prirodi uspijevaju samo u jesen i rano proljeće. Idealna temperatura im je između 15 i 20 stupnjeva, maksimalno do 25. Stoga mi u ovoj komori moramo stvoriti umjetne jesenske uvjete, odnosno regulirati temperaturu i osigurati konstantnu vlagu. Zasad to još uvijek postižemo zalijevanjem podova i isparavanjem vode, ali primijetio sam da to nije dovoljno pa ćemo morati ugraditi i raspršivače magle – govori Antun Medvidović. Za bukovače su se odlučili igrom slučaja, s obzirom na to da se za pripremu supstrata koristi visokokvalitetan konjski stajnjak s ergele. Međutim, na odluku je najviše utjecalo to što je riječ o rijetkim i specifičnim gljivama. Za razliku od, primjerice, šampinjona, koje susrećemo gotovo na svakom koraku, bukovače su slabo prisutne u proizvodnji. Štoviše, u Slavoniji ih ne proizvodi nitko drugi osim Medvidovića, tako da praktički nemaju konkurenciju. To im u startu daje prednost na tržnicama i domaćem tržištu.
– Bukovače su drugi dio priče, nastavak na uzgoj konja. Isključivo od konja ne može se živjeti, bez obzira na to što smo mi cijeli život uložili u njih. Vreće, kompost i supstrat također radimo sami, a za taj dio koristimo konjski stajnjak. Njega imamo i viška i to je bila nekakva poveznica između ta dva posla – ističe Antun. U posao s gljivama Medvidovići su uložili stotine tisuća kuna i bore se. Prodaju ih na području Osijeka, Vinkovaca i Slavonskog Broda. Doduše, korona im je donijela probleme oko plasmana. I gljivarski je sektor, kao i mnogi drugi, pogođen pandemijom koronavirusa, ali o odustajanju Sikirevčani ni ne razmišljaju. Mogu se pohvaliti svježim gljivama vrhunske kvalitete, čiju kvalitetu sve više prepoznaju i kupci. Iako su ljudi u Hrvatskoj navikli na šampinjone, primjećuje se razlika u okusu. Bukovače su gljive koje neki koriste kao prirodnu zamjenu za meso. Mogu se pripremati na razne načine. Riječ je o zdravoj, ukusnoj i hranjivoj namirnici koja pridonosi smanjenju kolesterola, a neke studije pokazale su da ima i protutumorsko djelovanje. Počeli od nule – Ulaganja je bilo i previše. U posao smo krenuli od nule, kao i s konjima. Držala nas je samo ljubav, ali ipak smo uspjeli izgraditi ergelu u kojoj je u jednom trenutku bilo čak 40 konja. Tako je i s bukovačama. To je još jedan posao u koji sam krenuo ni iz čega, ako se izuzme dio sirovine, odnosno konjski stajnjak i slama koju zasad nije problem nabaviti. Bez obzira na sve, nadamo se najboljem – poručio je Medvidović.
