Pri njihovu fermentiranom raspadanju može se oslobađati cijanovodična kiselina. Ne stvara se ako je tijek rasta normalan, ali se može stvarati u želucu pri maceraciji, kad bilje leži na hrpi ili pak u zrnju, pa je narušen normalan tijek životnih procesa u biljci.
Za takvo raspadanje treba dovoljno vlage i najpovoljnija temperatura, između 35 i 50 °C.
Smatra se da proces raspadanja počne i pod utjecajem enzima, kiselina i bakterija u probavnom sustavu.
Stvaranju cijanovodičnih kiselina pogoduju tla bogata dušikom. Vrlo otrovne biljke mogu biti i one izrasle u stajačoj vodi.
Mlade biljke stvaraju više cijanovodične kiseline nego zrele i starije. Noću prestaje stvaranje cijanovodične kiseline.
Neke je biljke stvaraju u svježem stanju, ali ne i u suhom.
Suština štetnog djelovanja cijanovodične kiseline u organizmu sastoji se u tomu što kiselina uspori ili posve onemogući procese oksidacije u tkivu. Stanice tkiva ne dobivaju kisik, pa nastupa anoksemija (glad za kisikom).
Kako je osjetljivost živčanog sustava na nestanak kisika velika, javljaju se tegobe u dišnom i središtu za regulaciju krvožilnog sustava, proširenje ili suženje žila.
Uzrok ugibanja je uzetost (paraliza) središta za disanje.
Simptomi otrovanja cijanovodičnom kiselinom
Životinje su u početku nemirne, teže dišu, a rad srca oslabi. Javljaju se grčevi i pad temperature. Životinje prije ugibanja padaju u komu, ponekad povraćaju, nesigurne su pri hodu i postaju razdražljivima. Pojave li se takvi znakovi na pašnjaku, odmah treba prekinuti ispašu, osobito ako su navedeni čimbenici nazočni za stvavanje cijanovodične kiseline.
Osim koštićavog voća i lana, i krmne biljke mogu stvarati cijanovodičnu kiselinu (muhar, sudanska trava, neki korovi, pr. pahulja, vunasta pirevina i dr.).
Kod svinja su utvrđena otrovanja djetelinom uglavnom na pašnjacima, rjeđe pri hranidbi u svinjcu.
Gospodarski-list
