Što je agrovoltaika?

Objavio

U posljednjih nekoliko godina PV tehnologije dramatično su se razvile. Mnogi društveni akteri – poduzeća, kućanstva, gradovi – prepoznali su nužnost zaštite okoliša i profitirali od toga te su to odlučili implementirati na svoj način. Dogodilo se to i u poljoprivredi. Poznata ideja o solarnim farmama izazvala je kontroverzu.

Kako sunce mijenja tradicionalnu poljoprivredu
Solarna farma je polje ispunjeno stotinama ili možda tisućama solarnih panela usmjerenih prema suncu. Umjesto krumpira, graha ili rajčice posađenih u tlo, tu zemlju pokrivaju solarni paneli, a pritom se proizvodi energija.

Očito je da je tradicionalna poljoprivreda relativno rizičan posao jer čovjek jako ovisi o vremenskim uvjetima. Ako ima prave količine sunca, kiše i ako nema ekstremnih oluja, jakih vjetrova i sl. Dakle, ne brinuti o svim tim čimbenicima okoliša i još uvijek ostvarivati prihod je stvarno poticajno i pomalo predobro da bi bilo istinito. Stoga su uz proizvodnju električne energije solarne farme pronašle još jednu nišu – agrivoltaiku (ili drugim riječima APV ). To je nevjerojatna ideja za ekološki osviješten svijet, kako za agrobiznis tako i za društvo.

No, to se možda ne bi dogodilo da tradicionalna poljoprivreda ne propada.

Od 2010. godine , kada su troškovi instaliranja solarnih sustava pali više od polovice, solarna poljoprivreda počela je cvjetati. Karlee Weinmann, istraživačica na Institutu za lokalno samopouzdanje (ILSR), objašnjava za Digital Journal situaciju američkih poljoprivrednika zašto su odlučili zamijeniti usjeve solarnim panelima: „Prevladavajući razlozi zbog kojih se poljoprivrednici odlučuju zamijeniti usjeve solarnim sustavima su zato što farmeri su sve stariji ili zato što je lakše i unosnije.”

Što je agrivoltaika? Kako solarna energija i poljoprivreda mogu raditi zajedno?
Sada vidimo njegove posljedice: što je više solarne poljoprivrede, to se manje hrane uzgaja. I to zabrinjava sociologe i ekonomiste. S jedne strane imamo proizvedenu obnovljivu energiju, s druge strane – ako se polje posveti PV tehnologiji, to u osnovi znači da se uzgaja manje hrane što može imati važan utjecaj na društvo i prirodne ekosustave. Dakle, ima li izlaza? Ili je bolje potpuno zaustaviti solarni uzgoj i povećati propise za ovo područje?

Nijedna od ovih opcija ne zvuči tako dobro kao ideja da solarna tehnologija i tradicionalna poljoprivreda mogu raditi ruku pod ruku.

Agrivoltaika – budućnost poljoprivrede?

Istraživači Instituta Fraunhofera solarne energetske sustave proveli su studiju o istoj temi . Njihov je cilj bio otkriti kako se sunčevo zračenje i prehrambeni usjevi mogu iskoristiti te su došli do sinergijskog rješenja.

Ispitivanje je održano u blizini Bodenskog jezera koje graniči sa Švicarskom, Njemačkom i Austrijom. Tijekom jedne godine pilot projekt koristio je 720 dvoslojnih solarnih modula koji su pokrivali oko 1/3 hektara. Istraživači su odlučili postaviti panele dovoljno visoko, tako da usjevi dobivaju gotovo istu količinu sunčeve svjetlosti kao da rastu prirodno. Ovo također pomaže jer se može koristiti odgovarajuća tehnika uzgoja.

Rezultati govore sami za sebe
Kada su svi proračuni obavljeni, pojavili su se obećavajući rezultati. Istraživači su otkrili da se produktivnost zemlje može povećati za 60 posto . „Rezultati projekta iz prve godine su pun pogodak: agrofotonaponski sustav pokazao se prikladnim za praksu i košta koliko i mali solarni krovni sustav. Proizvodnja usjeva je dovoljno visoka i može se isplativo prodati na tržištu,” objašnjava Stephan Schindele, voditelj projekta agrofotona na Fraunhofer ISE za Digital Journal .

Ispitivanje je pokazalo da poljoprivreda i PV mogu biti kompatibilni. Smanjuje konkurenciju za zemlju i također djeluje učinkovito, dok poljoprivrednicima pruža dodatni prihod.

Posljednju točku vrijedi dodatno naglasiti. Kao što je gore navedeno, jedan od glavnih razloga zašto poljoprivrednici prelaze na solarni uzgoj je zajamčena financijska dobit i način života bez stresa. Istraživanja Instituta Fraunhofer otkrila su da PV instalacije mogu funkcionirati uz tradicionalnu poljoprivredu i donijeti prihod čak i ako su prirodni uvjeti nekompatibilni s potrebama uzgojene kulture.

Suša je prepolovila urod krumpira

Objavio

Ivanka Pavlović

Ovogodišnji urod krumpira zbog posljedica suše bit će upola manji nego lani, upozorava predsjednik Udruge međimurskih proizvođača krumpira Damir Mesarić.

Imali smo jako sušnu zimu, a uvjete za rast je dodatno pogoršalo hladno proljeće, kaže Mesarić za Hinu. Napominje kako je vađenje krumpira do nedavnih kiša bilo otežano, a sada je opet suša. “To kiše što je palo je minimalno, nama bi trebalo bar u dva, tri navrata po 25 litara po četvornom metru, odnosno nekih 75 litara kiše da bismo počeli vaditi krumpir”, kaže.

“Imali smo 50 tona po hektaru, sad 18”

Urod se po njegovim riječima kreće od 15 do 18 tona po hektaru od novog sjemena, a od sjemena proizvođača, tzv. farmerskog sjemena, još je manji. U Lici je još teže – prinos se kreće od 10 do 11 tona po hektaru.

Ni natapane parcele ne daju više od 25 tona po hektaru jer biljka jednostavno ne trpi velike stresove, kaže Mesarić, napominjući kako je primjerice 2020. prinos po hektaru bio od 45 do 50 tona.

Upozorava i kako su, za razliku od prošle godine koja je isto bila sušna, uvjeti proizvodnje ove godine bili znatno teži i izazovniji s obzirom na veliko povećanje troškova repromaterijala, kojima treba pridodati i povećani trošak hlađenja skladišta.

“Lani smo razgovarali samo o suši, a sada smo u duplo težoj situaciji – umjetna gnojiva, nafta – sve je otišlo gore”, kaže i dodaje kako je primjerice trošak skladištenja poskupio pet-šest puta.

Poljoprivrednici će dobiti pomoć

Podsjeća kako su na posljedice suše upozorili resornu ministricu poljoprivrede Mariju Vučković na nedavno održanom sastanku u Ministarstvu te da je proizvođačima tada predstavljen hrvatski prijedlog izvanrednog instrumenta pomoći u okviru EAFRD-a, a objava natječaja Mjere 22 je planirana početkom listopada. Prijedlogom se omogućava jednokratna pomoć poljoprivrednicima u iznosu od 15 tisuća do 100 tisuća eura, dok je ukupna vrijednost mjere približno 200 milijuna kuna.

Mesarić drži kako je nužno pravedno raspodijeliti ta sredstva te kako neke kulture ne bi trebale biti obuhvaćene, primjerice pšenica, koja nije toliko stradala od suše. Stradala je možda nekih 10 do 15 posto.

Ne očekuje se značajnije poskupljenje krumpira

Kaže kako je svjestan da vlada nema toliko novca da “samo daje” te kako će se morati nešto sustavno mijenjati, a ne samo tražiti pomoć. Morat će se pokrenuti investicije u navodnjavanje, smatra.

Kaže da unatoč manjem urodu i povećanju troškova proizvođači ne najavljuju značajno povećanje cijene.

Prema podacima konzultantske tvrtke Smarter, proizvodnja krumpira u Hrvatskoj odvija se na približno 10.000 hektara, a proizvedene količine osciliraju, što je povezano uglavnom s vremenskim prilikama. Zadnjih godina bilježi se odlična 2016., kada je proizvedeno gotovo 200.000 tona krumpira.

U 2020. krumpir je bio zasijan na 9325 hektara, s kojih je izvađeno 174.279 tona krumpira.

Hrvatska proizvede 90% krumpira za svoje potrebe

Prema podacima Smartera, više od 60 posto proizvodnje osiguravaju Međimurska i Varaždinska županija, a samodostatnost je u posljednje tri godine oko 90 posto.

Poljoprivredni analitičar Miroslav Kuskunović pojašnjava kako niski prinosi po hektaru naših proizvođača proizlaze iz niza čimbenika – malih proizvodnih površina, niskih ulaganja u suvremene tehnologije te izostanka primjene novih znanja i tehnologija.

Većina proizvodnje konzumnog (stolnog) i industrijskog krumpira odvija se na OPG-ovima koji su više ili manje specijalizirani za proizvodnju krumpira, kaže Kuskunović, navodeći kako većina gospodarstava koja se bave proizvodnjom ima malu ukupnu površinu koja je u pravilu rascjepkana na više manjih parcela, što dodatno poskupljuje proizvodnju i smanjuje ekonomičnost.

Hrvatskoj nedostaju i skladišni i preradbeni kapaciteti

Kuskunović navodi kako na tržištu dominiraju novi trendovi te potrošači sve više traže prerađeni krumpir, a to je oguljen, narezan i zapakiran krumpir spreman za upotrebu u kućanstvu ili restoranima.

Iznosi i da je Hrvatska s prosječne proizvodnje, koja je do 70-ih godina bila veća od 976.000 tona, postupno padala po površinama i urodu i došla do 227.818 tona, koliki je bio prosjek u razdoblju od 2004. do 2013., da bi zadnjih godina došla do razine od oko 170.000 tona.

Index.hr

Treba li zabraniti biogoriva?

Objavio

Agroburza hr

Greenpeace kaže da bi proizvodnju biogoriva trebalo zabraniti jer prijetnja od gladi u dijelovima svijeta raste. Obradivo zemljište treba koristiti samo za uzgoj hrane, a ne energetskih usjeva. Ali je li Greenpeace u pravu?

Prag za neizravnu promjenu korištenja zemljišta
Prema pravilima EU -a usvojenim 2019., svim sirovinama za biogoriva koje prelaze određeni prag emisija zabranjeno je doprinositi ciljevima obnovljive energije u državama članicama EU-a.

Kako bi se osigurala de facto zabrana soje, industrijski odbor glasovao je za snižavanje praga na kojem se smatra da je usjev pod velikim rizikom da doprinese krčenju šuma u inozemstvu – ili neizravnoj promjeni korištenja zemljišta (ILUC).

Zastupnici su taj prag s 10 posto spustili na 7,9 posto. Prema procjeni Komisije, soja je trenutačno izložena riziku od 8% širenja u zemlje s visokim zalihama ugljika, poput šuma, močvara i tresetišta.

Procjenjuje se da palmino ulje, koje je prethodno bilo na crnoj listi kao sirovina za biogorivo od strane zakonodavaca, ima 45% rizika od visokog ILUC-a. Nasuprot tome, uljane repice i suncokretovo ulje – alternativne sirovine koje se koriste u proizvodnji biodizela – imaju ocjenu od 1%.

Taj je potez pobjeda aktivista za zaštitu okoliša, koji su nakon uspješne borbe protiv palminog ulja namjerili zabraniti sojino ulje.

Međutim, druga ograničenja za biogoriva prve generacije ostala su netaknuta, uključujući gornju granicu od 7% na količinu korištenih biogoriva temeljenih na usjevima koja se mogu koristiti u prometnom sektoru.

Zastupnici Europskog parlamenta također su zadržali pravilo koje propisuje da zemlje članice ne mogu prijeći povećanje od 1% u upotrebi biogoriva u usporedbi s nacionalnim udjelom ovih goriva u željezničkom i cestovnom prometu 2020. godine.

Sudionici kampanje pozdravili su de facto zabranu soje kao sirovine za biogoriva, iako su bili razočarani što zastupnici Europskog parlamenta nisu otišli dalje u ograničavanju upotrebe svih biogoriva temeljenih na usjevima.

“Odbor ITRE poduzeo je korak naprijed u ispravljanju ovoga tako što je odmah postupno ukinuo podršku za sojino i palmino ulje,” rekla je Laura Buffet, direktorica energetike u T&E.

“Budući da je palmino ulje već bilo na izlasku, postojao je veliki rizik da će ga jednostavno zamijeniti sojino ulje. Međutim, postupno ukidanje soje, najbrže rastuće površine usjeva u Brazilu, pomoći će u smanjenju pritiska na Amazonu, koja je na rubu propasti,” dodala je.

No, skupine industrije biogoriva bile su pozitivnije i činilo se da prihvaćaju zabranu sojinog biodizela kao neizbježnu, izražavajući zadovoljstvo što su ostali aspekti EU-ove politike biogoriva podržani.

Europski odbor za biodizel (EBB) bio je uglavnom pozitivan prema stajalištu odbora, označivši ga “korakom u pravom smjeru”, iako je strukovno udruženje odbilo komentirati klasifikaciju soje kao pokretača krčenja šuma.

Glasovanje u parlamentu “potvrdilo je ulogu biodizela iz svih održivih sirovina za postizanje klimatskih ciljeva EU-a”, rekao je EBB u izjavi.

„Drago nam je vidjeti da smo u vrlo polariziranoj političkoj raspravi uspjeli uvjeriti zastupnike u Europskom parlamentu da održivi biodizel iz usjeva, kao i otpada i ostataka, pridonosi sigurnosti hrane, energetskoj sigurnosti, cirkularnosti i društvenoj uključenosti,” rekao je Xavier Noyon, glavni tajnik EBB-a.

ePURE, trgovačko udruženje koje zastupa proizvođače etanola, slično je odobravalo, tvrdeći da bi stav protiv biogoriva iz usjeva koji zagovara Odbor za okoliš povećao emisije.

Svojim su glasovanjem parlamentarni zastupnici “signalizirali da održivo proizvedena biogoriva temeljena na usjevima, poput obnovljivog etanola u EU-u, igraju važnu ulogu u dekarbonizaciji prometa – danas i sutra”, rekao je David Carpintero, glavni direktor ePURE.

Prema Carpinteru, glasovanje parlamentarnog odbora za industriju “sigurno će više pridonijeti dekarbonizaciji prometa u EU nego stajalište koje je zauzeo odbor za okoliš, što bi stvorilo prazninu u transportnoj energetskoj mješavini koja bi se morala popuniti uvezenim fosilnim gorivom”.

Odbor za okoliš nastojao je više nego prepoloviti udio biogoriva temeljenih na usjevima u EU – stajalište koje zastupnici Europskog odbora za industriju nisu prihvatili.

Ovogodišnji urod znatno manji nego lani

Objavio

Agroburza hr

Ovogodišnji domaći urod jabuka procjenjuje na oko 57 tisuća tona, što je 12 posto manje u odnosu na prošlu godinu, a posljedica je smanjenih površina pod jabukama i elementarnih nepogoda, ponajprije suše, kazao je za Hinu predsjednik Hrvatske voćarske zajednice (HVZ) Branimir Markota.

“U Hrvatskoj, što se tiče proizvodnje jabuka, imamo generalno zabrinjavajuću situaciju”, smatra Markota, navodeći da su površine pod jabukama unazad nekoliko godina gotovo prepolovljene tako da je sada pod jabukama koje se proizvode za komercijalne potrebe svega oko 3.000 hektara.

Svjedoci smo, kaže, gotovo nezaobilaznih elementarnih nepogoda kao što su mraz, tuča, suša te nužnih ulaganja u infrastrukturu voćnjaka kako bi se koliko-toliko zaštitilo proizvodnju.

No, Markota napominje i da zbog visokih troškova potrebne infrastrukture samo manji broj proizvođača ima mogućnost investiranja, što dovodi do situacije da se voćnjaci jabuka zapuštaju ili krče jer troškovi proizvodnje nisu u korelaciji s postignutim prodajnim cijenama.

Razloga tome je puno, pri čemu navodi neujedinjeni nastupu na tržištu, nelojalnu konkurenciju od strane trgovaca koji unesenu ili uvezenu jabuku s “jeftinijih” tržišta deklariraju hrvatskom, nezainteresiranost mladih za tom proizvodnjom, itd.

Voćarstvo, kao i ostali oblici poljoprivredne proizvodnje, trpi i veliko povećanje cijena inputa u proizvodnji i procesima skladištenja, pakiranja i konfekcije svježeg voća, istaknuo je Markota, potkrepljujući to podacima o rastu cijena goriva za 40 posto, gnojiva za prosječnih 70 posto, kemijske zaštite oko 35 posto, a radne snage oko 25 posto.

Voćare posebno zabrinjava porast troškova koji se odnose na skladištenja i konfekcioniranje. Primjerice, dosad su troškovi struje porasli do 300 posto, ambalažni troškovi oko 50 posto, a transportni oko 25 posto. Ostali repromaterijali i potrebni inputi vezani za proizvodnju, skladištenje i logistiku povećani su od 20 pa sve do 60 posto, ovisno o artiklu i uvjetima nabave.

Sve to upućuje na zaključak da će cijena proizvedene jabuke biti minimalno oko 30-35 posto viša nego proteklih godina, a skladištenja i pakiranja čak i veća od toga (40-50 posto).

“S obzirom na sve navedene okolnosti, HVZ je u razgovorima s vodećim hrvatskim otkupljivačima jabuka načelno dogovorio da se u otkup prve klase jabuka krene s najmanje četiri kune, jer to je minimalna cijena koja pokriva troškove proizvodnje i koliko-toliko omogućava nastavak proizvodnje”, rekao je Markota.

Takva otkupna cijena, kako navodi, znači da bi cijena jabuka na policama u nadolazećoj prodajnoj sezoni bila u rasponu od 8 do 12 kuna za kilogram, što je povećanje od oko 25 posto, odnosno za otprilike 1,5 kune, što je manje nego u ostatku Europe.

Markota je kazao i da će vodeći hrvatski proizvođači jabuka do kraja ove sezone izaći na svim prodajnim mjestima trgovačkih lanaca s certifikatom “dokazana kvaliteta”, koji jamči dokazljivu sljedivost proizvodnje u Hrvatskoj, kao i praćenu kvalitetu s ciljem da se promovira i sačuva preostala voćarska proizvodnja kao strateška vrijednost hrvatske prehrambene industrije u ovim teškim i nepredvidivim vremenima.

Inače, na nedavno održanoj konferenciji Svjetske organizacije proizvođača jabuka i krušaka (WAPA) “Prognosefruit” u Beogradu, na kojoj su bili i predstavnici HVZ-a, izneseni su podaci da se u svijetu svake godine se proizvede oko 80 milijuna tona jabuka, od čega najviše u Kini, oko 40 milijuna tona, SAD-u (4,6 milijuna tona), Turskoj (4,3 milijuna tona) te Poljskoj, kao najvećem europskom proizvođaču, više od 4 milijuna tona.

WAPA ove godine urod jabuka u Europi procjenjuje na oko 12 milijuna tona, a krušaka na dva milijuna tona.

Cjenovni aspekt proizvodnje jabuka, pogotovu ove sezone, u cijeloj Europi uvjetovan je velikim porastom troškova energenata, zaštitnih sredstava, transportnih i logističkih troškova. Stručnjaci i analitičari WAPE konstatirali su kako je prosječna cijena koštanja proizvodnje, skladištenja i logistike sve do prodajnog mjesta oko 90 eurocenti za kilogram jabuka i smatraju da bi prodajne cijene, kojima bi se promovirala potrošnja jabuka, trebala biti prosječno oko dva eura za kilogram jabuka, prenosi Markota.

1...323334...93 Stranica 33 od 93