“Proizvedeno je minimalno 950.000 tona, no samo deset posto od toga je prva i premium klasa pšenice, dvadeset posto je druga, dok na treću otpada 40 posto proizvodnje. Sve ostalo je četvrta klasa, odnosno pšenica koja se koristi za stočnu hranu. Stoga će pekari morati uvesti gotovo 100.000 tona pšenice, i to po znatno većim cijenama od onih koje se plaćaju za domaću.”
Uz sve moguće poticaje, institute, priručnike, traktore, opremu, ovo i ono – mi ne možemo posložiti proizvodnju kruha? Što može biti jednostavnije od toga? Koja proizvodnja uopće može biti danas jednostavnija od temeljne žitarice, a i tu ne možemo uspjeti?
Čemu uopće svi ti poticaji, poljoprivredne emisije, sve ostalo vezano za poljoprivredu kada nam u proizvodnji krušarica, toj elementarnoj poljoprivrednoj proizvodnji još od doba kada je Hamurabi donosio zakonik u Babilonu ili bliže našem vremenu Cezar očijukao s Kleopatrom, ide s kvalitetom otprilike kako je u Jugoslaviji išlo s kvalitetom Yuga 45? Ni 100.000 tona je prva i premium klasa, a da ne bi baš kao u Alan Fordu grickali stočnu hranu, treba uvesti otprilike toliko kvalitetne pšenice jer, koliko patetično zvučalo – nemamo ni za kruh?
Umjesto da na prvoj sjednici vlade, nakon što se i ministarska leđa osunčaju, premijer pozove stručnjake, udari šakom u stol i pita osnovno: Kako uz sve poljoprivredne politike, subvencije, savjetodavne službe, sve živo što plaćamo za poljoprivredu, imamo tako nekvalitetnu pšenicu da njome možemo samo hraniti stoku, a istovremeno moramo istu uvoziti, nitko neće napraviti ništa. Država će i dalje davati poticaje po površini, seljaci će se žaliti zbog otkupne cijene, televizijska ekipa će snimati već poznate žalopojke: Niska cijena, uvoz, domaće, kvaliteta, teško je…
Mogli bismo posložiti neki generator pojmova koji bi izbacivao fraze o, eto, neisplativoj poljoprivredi i opravdanjima zašto drugima ide, nama ne, zašto drugima otkupna cijena odgovara, nama ne, kako drugi “izvoze” u Hrvatsku, a ovdje se nikome ne isplati prodati unutar zajedničkog tržišta od francuske Gvajane do utoka Dunava u Crno more. Europska unija, u kojoj smo, ne zaboravimo, zajedničko je tržište, možete prodavati i kupovati gdje god želite.
Sve je isto kao lani i sve je isto kako će biti naredne godine
Znate što je u svemu tome najgore? Stvar se drži kao nešto zadano, što tako treba biti. Dok slušamo kako se na Međunarodnoj svemirskoj stanici uzgaja povrće, kako Izrael doslovno od pustinje radi plodna polja, a Nizozemska krade tlo moru kako bi imala što više za poljoprivredu, dok gledamo kako nekada sirotinjske azijske zemlje lansiraju satelite kako bi pomogle svojoj poljoprivredi – u nas će sve ostati isto.
Nitko se oko ovoga neće u politici pretjerano uzbuđivati. Vlada će nastaviti pričati o stabilnosti, predsjednik o našem stilu života, a seljaci će, uz poneku iznimku, ponovno zasijati pšenicu kako bi poticaji sjeli, a za godinu dana ekipa će se pojaviti opet pred otkupnim stanicama i televizijskim kamerama opravdavajući nisku kvalitetu i žaleći se na sukladno kvaliteti nisku otkupnu cijenu. Kao i zadnjih pola stoljeća, ili više. Što bismo uopće nešto mijenjali. Još nam i dobro ide kakvi smo.
Obje strane službeno tu informaciju još ne žele potvrditi, no kako doznaje Poslovni dnevnik, dogovaraju se zadnje “finese”, detalji ugovora koji bi vrlo skoro trebao biti zaključen. Koliko je vrijedna transakcija preuzimanja Meggleove proizvodnje, naravno, poslovna je tajna, a prema dostupnim informacijama Belje je spremno nastaviti suradnju sa svim postojećim kooperantima Megglea, a riječ je o 282 mljekara, te namjerava zadržati najveći dio zaposlenih, odnosno 70 posto od postojećih 160.
Njima će prije odlaska Meggle isplatiti otpremnine i plaće za njihov rad do 31. prosinca. Sindikati su otpremninama koje plaća dosadašnji poslodavac zadovoljni jer su one 25 posto iznad zakonske obveze. Vlasnik je za otpremnine, prema dostupnim podacima, osigurao osam milijuna kuna.
Time bi, nakon četiri mjeseca od objave odluke da gasi proizvodnju u Hrvatskoj, farmeri od kojih Meggle otkupljuje sirovo mlijeko i zaposlenici konačno trebali odahnuti. Meggle će, kako je uprava u Hrvatskoj već komunicirala, na ovom području Europe proizvodnju razvijati u BiH i Srbiji, gdje već ima pogone, no u Hrvatskoj, kako se ispostavilo, proizvodnja za kompaniju, nikako nije bila ekonomski isplativa.
Premda je u nove pogone njemačka mliječna industrija posljednjih godina imala značajna ulaganja, primjerice u siranu su uložili više od pet milijuna kuna, predsjednik Uprave Meggle Hrvatska Marjan Vučak ljetos je obrazložio odluku o gašenju proizvodnje negativnim utjecajem koje su na poslovanje imali brojni događaji proteklih godina, poput krize aflatoksina i Agrokora, a kulminacija je došla s izbijanjem pandemije koronavirusa.
Prema procjenama u kompaniji s tom krizom za ovu godinu očekivan je daljnji pad prihoda, čak za 40 posto, pa su i pozitivni pomaci koji su za ovu industriju u Hrvatskoj u proteklom razdoblju poduzimani, kako je to pojasnio Vučak prije nekoliko mjeseci, u konačnici bili nedovoljni da vlasnici odluče još neko vrijeme čekati.
Za lokalnu i državnu vlast, koje su intenzivno pratile proces traženja vlasnika za Meggleovu tvornicu, najvažnije je da se očuva proizvodnju u Osijeku, te da nitko od farmera, koji uredno zadovoljavaju sve uvjete po kvaliteti kemijskih i higijenskih kriterija koje mora imati sirovo mlijeko, ne bude pritisnut na prekid poslovanja zbog odluke Megglea.
Meggleovo prepuštanje biznisa u Hrvatskoj Belju u stvarnosti neće izazvati neke dramatične promjene u odnosima među glavnim igračima u mliječnoj industriji. Dukat i Vindija, naime, najveći su prerađivači, koji zajedno otkupljuju dvije trećine mlijeka s hrvatskih farmi.
Prema službenim podacima za prošlu godinu, u Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 435 milijuna litara sirovog mlijeka, od čega je 185 milijuna ili 42 posto, otkupio Dukat. Druga je po veličini Vindija s otkupljenih 127 milijuna litara ili 29 posto.
Belje, koje ima i vlastite farme, ukupno je lani otkupilo 48 milijuna litara, odnosno 11 posto, dok je Meggle četvrti po snazi, s 25 milijuna litara otkupa i udjelom od 6 posto. Belje, dakle, i dalje, nakon što preuzme osječku mljekaru, ostaje i s povećanim kapacitetom treći po snazi s učešćem od 16 posto, te neće “ugroziti” najveće otkupitelje.
Pozitivan predznak
Ovi odnosi među najvećim otkupljivačima, potvrđuju izvori iz resornog Ministarstva poljoprivrede, u pravilu se mogu preslikati i na ovu godinu, u kojoj se po prvi put od 2011. godine počinje bilježiti rast količine otkupljenog mlijeka od seljaka.
Poremećaji na tržištu hrane koji su uslijed krize oko Covida od početka godine proizvođačima hrane zadavali probleme u plasmanu njihovih proizvoda, nastavljeni su i ovog ljeta. Veliki viškovi mesa, voća, povrća, vina i žitarica koji se ne mogu prodati u EU zbog manje potrošnje u restoranima i turizmu sada se po dampinškim cijenama prodaju na našem tržištu i ruše cijenu domaćim proizvođačima.
Ona dobra okolnost da je kriza natjerala proizvođače da se okrenu online prodaji i vratila povjerenje kupaca u domaće proizvode sada je u drugom planu jer je tržište preplavljeno velikom količinom sezonskog voća i povrća.
– Naša Vlada bi trebala kao i u drugim državama koje štite svoje gospodarstvo, tretirati nas proizvođače kako i zaslužujemo, a sve subjekte koji se bave prodajom uključiti u prodaju domaćih roba. Vlada ima i mogućnosti i načine da zaštiti svoje proizvođače ako želi. Našu proizvodnju nije problem prodati jer je svakim danom sve manja. Najveći problem nas proizvođača je neorganiziranost zbog neudruživanja. Država nas može i prisiliti da se udružimo da bismo bili jači na tržištu. Ovako kao pojedinci, nemamo svijetlu budućnost. Mladi ovo ne žele raditi u ovim uvjetima – kaže Slišković.
– Nažalost, nisam preveliki optimist kad je u pitanju hrvatski agrar jer mislim da je dobrim djelom inficiran trgovačkim lobijem čija je ambicija ugušiti malog hrvatskog proizvođača, a time otvoriti vrata za ulazak strane robe sumnjivog porijekla. Mišljenja sam da treba okrupniti proizvodnju, omogućiti malom proizvođaču jeftina novčana sredstva kako bi mogao izgraditi adekvatnu infrastrukturu vezanu za opremu, strojeve i edukaciju – kaže nam Pešić.
No, on se nada da su posljednja događanja oko koronakrize pokazala dobar put proizvođačima i trgovcima kako trebaju surađivati. Potrebna je, kaže, samo mala pomoć države.
– Smatram da bi Vlada trebala više zaštititi, te poticati domaće proizvođače, što bi zasigurno velik dio proizvođača, a uključujući i nas potaknulo na povećanje proizvodnje. Također, trebalo bi što više promovirati domaće proizvođače poticanjem stanovništva da kupuju lokalne i domaće proizvode.
Isto tako očekujem da će u idućem programskom razdoblju dostupna financijska omotnica biti što više usmjerena na poljoprivrednike kako bi unaprijedili i modernizirali svoja poljoprivredna gospodarstva, razvili nove platforme za distribuciju proizvoda te eventualno pokrenuli neke nepoljoprivredne djelatnosti, što bi značilo ostanak i zadržavanje mladih na selu, čime bi se uvelike poboljšala budućnost naše poljoprivrede – zaključuje Zrilić.
Vremenske nepogode s olujnim nevremenima, pijavicama, poplavama i tučama ovog su proljeća i ljeta napravile velike štete na stambenim i gospodarskim objektima, a mnogim profesionalnim proizvođačima hrane i hobistima uništena je ljetina. Kao da šest uzastopnih mrazova u kontinentalnoj Hrvatskoj nije bilo dovoljno, pa je ono malo preostalih nasada i usjeva uništila neka od brojnih tuča. Očaj i nemoć ljudi koji ovise o urodima “u tvornici pod otvorenim nebom” pretvorili su se u negodovanje i ogorčenost jer nisu stekli dojam da ih je postojeći sustav obrane od tuče dovoljno zaštitio.
Protugradne rakete koje su se nekoć često čule i ispaljivali su ih s lansirnih rampi nadležni raketari u mnogim su selima bile jedina utjeha da im netko ipak pomaže protiv viših sila. Kao po nekom nepisanom pravilu, nevrijeme je često počinjalo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz granicu sa Slovenijom, pa su tamo i bile najopremljenije službe za obranu od tuča. Zagorci i Prigorci uvijek će se rado sjetiti prve epizode Gruntovčana “Božja vola”, u kojoj je Cinober nagovorio lakovjernog Dudeka da dodatni izvor prihoda ostvari poslom seoskog raketara. Ali kad je trebao ispaliti svoju prvu raketu, Dudek je rekao: “Raketa na Bogeka? Ne bum se ja time bavil.”
Da je ta anegdota iz Kerstnerove serije i nakon 45 godina itekako aktualna, podsjetili su nas zagorski političari Mladen Kešer, šef županijskog SDP-a i načelnik Kalnika, i župan Darko Koren, koji su se prepucavali oko neefikasnosti obrane od tuča ovog lipnja. Kešer je optužio Korena da pogoduje osiguravajućim društvima i ukida obranu od tuče, a Koren se branio kako se nešto može napraviti tek ako se proglasi elementarna nepogoda. Zagorci koji su to na portalima komentirali mudro su zaključili kako je nekada Dudek imao više raketa nego sada cijelo Zagorje.
I svi su, zapravo, na neki način imali pravo. Jer državna politika unatrag deset godina polako gasi postojeću protugradnu obradu kao “relikt prošlosti nedokazane učinkovitosti koji je napustila cijela Europa”, a poljoprivrednici su nezadovoljni alternativom koja im se nudi. U Zagorju su ti problemi najvidljiviji jer tamo za nevremena dolaze tučonosni oblaci iz Slovenije, koja je napustila obranu raketama prije 30 godina i okrenula se podizanju zaštitnih mreža za voće te osiguranju usjeva i isplatama odšteta nakon nevremena. Taj sistem proteklih pet godina preporučuje se i našim proizvođačima hrane, ali njima nije jasno zašto smo napustili jedini postojeći način zaštite dok nismo izgradili drugi.
To je i pitanje koje su protekle 22 godine mnogi postavljali Danici Habulin iz Novog Golubovca (Zagorje) dok je donedavno bila predsjednica Udruge raketara Hrvatske.
– Je, mi smo vam ovdje najizloženiji. Problem je pogranično područje uz Sloveniju jer se iz Zagorja ne smije pucati u slovensko nebo, a kada se tučonosni oblaci pojave na ulasku u Hrvatsku, za ispaljivanje je već kasno. Nije nam jasno zašto se ulaže novac u sustav, a prijeti nam ukidanje jer nam iz Državnog hidrometeorološkog zavoda već deset godina govore kako je sadašnji sustav s protugradnim raketama i prizemnim generatorima neučinkovit.
I kako bi se poljoprivrednici trebali više oslanjati na osiguravajuća društva koja često ne žele preuzeti rizik osiguranja, a i sami seljaci se baš i ne mogu pohvaliti kako imaju novac za osiguranje. Previše se novaca trošilo na studije, knjige i istraživanja o neučinkovitosti obrane, pa u uređenje radarskih centara i repetitorskih kućica, a oprema je zastarjela i bilo je sve manje raketa -rekla nam je Danica Habulin, čiji su se obračuni s tamnim oblacima svetog Ilije Gromovnika po Zagorju znali prepričavali danima.
– Mi raketari jedina smo i posljednja nada poljoprivrednicima da ne ostanu bez svega, ali ako im tuča uništi usjeve, onda sav svoj bijes iskale na nama. Htjeli smo izdvojiti službu u posebnu agenciju, ali je odlučeno da je za obranu nadležno Ministarstvo poljoprivrede, a provodi je Državni hidrometeorološki zavod. Tražili smo načine za bolju zaštitu, za nas je bio san francuski model u kojem oni avionima bacaju baklje direktno u oblake, ali ništa od toga – kaže Danica koja je prije dvije godine otišla u mirovinu.
Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) navode kako provode operativnu obranu od tuče prema Zakonu o sustavu obrane od tuče, koji je na snazi od 31. svibnja 2001., u skladu s financijskim, tehničkim i ljudskim mogućnostima.
– Koncept suzbijanja tuče prizemnim generatorima i raketama temelji se na stvaranju uvjeta da se u prirodnom oblaku na umjetan način formira veći broj zametaka leda nego što bi se stvorilo prirodnim putem.
Budući da se tučoopasni oblaci formiraju relativno brzo, radi sprečavanja tuče nužno je u oblak dovoljno brzo i na pravo mjesto unijeti velik broj umjetnih jezgara zaleđivanja, a pri detektiranju područja olujnih oblaka s intenzitetom koji zahtijeva djelovanja koristimo se meteorološkim radarima.
DHMZ je, na temelju zaključka sa sastanka u Ministarstvu poljoprivrede, izradio analizu sustava obrane od tuče koja pokazuje da se pitanje obrane od tuče ne dotiče samo poljoprivrede nego cijele zajednice, jer država troši novac svih poreznih obveznika na nešto što nema znanstvene temelje, nema dokaza uspješnosti i isplativosti i bez kontrole djeluje na vrlo složen prirodni sustav s nepoznatim učincima na okoliš – navode iz DHMZ-a.
Obrana od tuče raketama inače je patentirana 1945. godine po teoriji u kojoj reagens srebrenog jodida potiče stvaranje kristalića leda. Zato se rakete sa srebrnim jodidom ispaljuju u grmljavinske oblake kako bi u njih izbacile reagens. Na taj se način u oblaku umjetno stvaraju manji kristalići leda, a višak vlage se ravnomjernije raspoređuje i sprečava nastanak velikih komada tuče. U isto se vrijeme povećava mogućnost topljenja tuče kada kiša počne padati iz oblaka, pa umjesto tuče padaju velike kapi kiše.
Ta je metoda 60-ih iz SSSR-a prenesena u istočnoeuropske zemlje, a u Hrvatskoj se počela primjenjivati 70-ih. Na početku se pisalo o uspješnosti 90 posto, pa je to padalo na 60 – 40 posto nakon što je u pogonima Đure Đakovića u Slavonskom Brodu počela proizvodnja raketa. No, nakon niza godina ispaljivanja i praćenja rezultata provelo se istraživanje agencije koja je ispitivala kvalitetu raketa ALT-9. U službenim izvještajima navode se velike razlike u deklariranom i izmjerenom dometu i visini leta rakete. Na deklaracijama je pisalo kako rakete imaju propisani domet 9,6 kilometara, a testiranje je pokazalo da rakete lete do oko 6 kilometara. Dakle, ispod oblaka, džaba su pucali.
Neki su mediji početkom rata zbog propasti tog posla s raketama optuživali švercere raketa iz Makedonije (koje su se kupovale po 200 maraka, a prodavale za 350). Drugi su u tome vidjeli nagovještaj raspada ili preuzimanja brodskoga giganta.
Sve u svemu, raketa iz domaće proizvodnje više nema, lansirne postaje su na svom mjestu, raketara ima, ali županije sada ne izdvajaju dovoljno novca za obranu da bi se nešto suvislo kupilo. Nažalost, s tih malo raketa lokalne zajednice ne mogu odgovoriti na nove izazove klimatskih promjena, a njihovi čelnici koji troše proračun na grijane limuzine često citiraju kako iz proračuna za rakete daju novac samo Makedonija, Srbija i Crna Gora. Svi ostali prate preporuke stručnjaka Svjetske meteorološke organizacije o odustajanju od “financiranja obrane od tuče jer ne postoje nikakvi znakovi da je ona uspješna” i citiranju njihove “stručne studije”.
I onda se, ničim izazvan, lani u Požegi iznenada održao sastanak o operativnoj obrani od tuče s predstavnicima DHMZ-a i lokalnih čelnika s kojeg je izviješteno kako se iz strukturnih fondova EU provodi projekt modernizacije i automatizacije mreže postaja (projekt METMONIC). Radi se oko 450 budućih postaja u Hrvatskoj za motrenje vremena, a samim tim i klime, što će dovesti do značajnih poboljšanja i u prognozi, pogotovo ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja.
– Što se same operativne obrane od tuče tiče, to je veliko pitanje koje traje više od 20 godina. Zakon o sustavu obrane od tuče u ingerenciji je Ministarstva poljoprivrede, a operativni provoditelj je DHMZ i dok zakon postoji kao takav, mi ćemo ga provoditi u okviru dodijeljenih financijskih i ostalih mogućnosti.
Moramo biti svjesni da postoji velika potreba za racionalizacijom kompletnog sustava i financija, što, naravno, zahvaća i samu operativnu obranu od tuče, tako da smo mi na neki način primorani polako ukidati raketnu obranu od tuče jer, jednostavno, novca nema, pogotovo je dotok iz županija sve manji. Zakon tretira da županije moraju plaćati do 0,1 posto, što se različito tumači, i to nam je veliki problem. S druge strane, kao stručna ustanova mi smo dobili zadatak od Ministarstva poljoprivrede da napravimo analizu učinkovitosti sustava u RH.
Napravili smo je prošlog ljeta i na temelju svih znanstvenih pokazatelja i preporuka Svjetske meteorološke organizacije čija je i Hrvatska članica, učinkovitosti takvog sustava – nema. Znači, kad nema pokazatelja da je takva metoda učinkovita, nije preporuka da se ona i provodi. I upravo to je stvar prijepora u posljednjih 20-ak godina, ali kako sam naglasila, dok god postoji zakon, mi ga poštujemo i provodimo.
To je operativni sustav koji se provodi na području Sjeverne Hrvatske, bez neke veće modernizacije u posljednjih 20 godina, a tuča nije pojava koja pada samo na tom nego i na ostalim dijelovima naše zemlje, te smatramo da bi država trebala financijski regulirati taj dio – rekla je glavna ravnateljica DHMZ-a dr. sc. Branka Ivančan-Picek.
Međutim, kada smo ovu šokantnu, ali i pomalo staru novost o obnovi 450 postaja dojavili Danici Halubijan, ona nam je kratko odgovorila i razbistrila vidike.- Kaj vi mene niste slušali kad sam vam pričala o farbanju kućica i njihovim troškovnicima s novcima od tučonosne obrane kojih je bilo sve manje za rakete, a sve više za papirnate studije i projekte…? Pa pitajte si ljude koji su meni plakali zbog uništene ljetine, kaj oni kažu – rekla nam je Danica. I, eto, rečeno – učinjeno. Željko Ledinski, šef Kriznog stožera Hrvatske voćarske zajednice, kaže nam kako su mjere kojima Ministarstvo poljoprivrede sufinancira izgradnju mreža za zaštitu i osiguranje od elementarnih nepogoda dobre, ali…
– Kad imaš osiguranje, dobiješ barem 70 posto svog ulaganja, ali ti u konačnici ostaješ bez proizvoda, a to nikome nije cilj. Ako ostaneš na nuli, možeš biti sretan te godine, ali ako ti se to ponavlja, tebe više nema na tržištu s proizvodom u koji si uložio godine rada. Ja sam ove godine dobio odštetu za trešnje koje je uništio mraz, ali bio bih daleko zadovoljniji da sam ih imao pet tona umjesto 500 kilograma – kaže Ledinski.Za razliku od voćara, povrćari nemaju baš velikih mogućnosti za korištenje fondova EU za zaštitne mreže, ali predsjednik udruge Vjekoslav Budanec kaže kako ni povoljnim osiguranjem usjeva ne mogu biti pretjerano zadovoljni.
– Uspjeli smo dobiti povoljne uvjete osiguranja, ali još se uhodavamo oko procjene štete. Ono što nas zanima jest prodaja konačnog proizvoda ili njihovih prerađevina poput zimnice na koje računaju članovi OPG-a, isplata štete nikome nije zadovoljstvo – kaže Budanec.Mukotrpni posao izlaska procjenitelja osiguravajućih kuća u procjenu šteta još je teži kod vinara. Ivica Perak, kutjevački vinar koji je mnogima poznatiji kao dugogodišnji enolog i kreator nagrađivanih vina Kutjeva, proteklih je godina sagradio svoje vinogradarsko carstvo od 12 hektara na pet lokacija.
– Možete si misliti kako spavam kada čujem grmljavinu s Krndije ili Papuka. U trenu mi može biti uništen urod jer protugradne rakete nitko ne ispaljuje, a lansirne rampe još postoje. Kad sam radio u bivšoj firmi, nije bilo velikih šteta od tuče jer su se pravovremeno ispaljivale rakete. Sada me nagovaraju da uzmem osiguranje za pet milijuna kuna i da budem sretan ako to dobijem iako će mi propasti posao koji vrijedi 20 puta više – kaže Perak koji i ove godine bilježi 50 posto šteta od raznih nepogoda.
Pita se “zašto je nešto ukinuto kao zaostalo dok još nije pronađen učinkovitiji način za zaštitu”, a mi njega zašto se kutjevački vinari ne udruže i kupe svoju obranu.- Neka znanost kaže što je alternativa, a ne da se mi svake godine moramo moliti Bogu da naš vinograd ne bude onaj na koji će udariti led. A što se tiče raketa, ja sam prvi spreman dati novac za protugradnu obranu ako to državi nije u interesu – kaže Perak.
