Veliki porast cijena hrane tek dolazi !

Stvarnost je dosad bila ipak ponešto drugačija: cijene poljoprivrednih proizvoda ciklički su rasle i padale, poput svih drugih sirovina na tržištima roba, unatoč (subjektivnom) dojmu koji nas navodi na zaključak da nakon rasta cijena sirovina maloprodajne cijene redovito rastu, dok obrnuto to baš i nije slučaj.

Zahvaljujući kronično opterećenim globalnim lancima opskrbe (ali i ponekoj suši ili poplavi), na tržištima mahom dominira pozitivan predznak. U kategoriji osnovnih poljoprivrednih roba, barem na američkim terminskim tržištima, pad cijene od početka godine bilježi tek soja, a skromnih 6.8% rasta ubilježio je kukuruz. Svi ostali uknjižili su dvoznamenkaste stope rasta, pri čemu prednjači zob, čija je cijena u promatranom razdoblju uvećana za čak 76%.

Nažalost, tu priči nije kraj. I ne samo zbog nategnutog lanca opskrbe, čija će normalizacija potrajati mjesecima i izgledno je da će se odraziti na cijene hrane. Ili zbog rastućih cijena pogonskih goriva za sve one traktore i kombajne koji diljem svijeta siju i žanju poljoprivredne kulture. I jedno i drugo u značajnoj je mjeri već utjecalo na više cijene hrane; što je još važnije, oba će faktora zasigurno ostaviti traga na cijene hrane u bližoj budućnosti.

Posljedice takvog razvoja događaja već su itekako vidljive. Ne samo u lokalnom supermarketu već i na globalnoj razini. Prema podacima Svjetske banke, indeks cijena poljoprivrednih proizvoda već je u svibnju dogurao do najviše razine još od početka 2013. godine. 

Vrlo slično se kretao i indeks cijena hrane (također u produkciji Svjetske banke), što se evidentno odrazilo i na kretanje prehrambene komponente u indeksu potrošačkih cijena. Najsiromašnije su zemlje najviše pogođene tim rastom, jer rasprostranjeni fenomen inflacije ujedno erodira i kupovnu moć potrošača. 

Krizu donekle ublažavaju brojne karike u lancu opskrbe, od proizvođača do maloprodaje, apsorbirajući dio rastućih troškova, zbog čega rast cijena prehrambenih proizvoda koji dođu do stola u prosjeku još uvijek nije alarmantan. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa inflacije u kategoriji hrane i bezalkoholnih pića u rujnu je iznosila 2.9% na godišnjoj razini. A to bi se moglo promijeniti, barem iz dva razloga. 

Prvi se odnosi na činjenicu da intenzivan rast cijena poljoprivrednih proizvoda traje već neko vrijeme i prilično je rasprostranjen: prema podacima Svjetske organizacije za hranu (FAO), u rujnu ove godine sve ključne kategorije sirovina su bilježile rast cijena na godišnjoj razini, od 15% za mliječne proizvode, pa sve do 61% za ulja. Niti jedna karika u lancu nabave nije pošteđena viših cijena: prehrambeni artikl koji ste jučer dovukli iz supermarketa proizveden je iz skuplje sirovine, zapakiran je u skuplju ambalažu i dostavljen na police u maloprodaji uz skuplje cijene naftnih derivata.

U takvim je okolnostima iluzorno očekivati da će segment proizvodnje i distribucije prehrambenih proizvoda sav trošak viših cijena preuzeti na sebe. U trenutku kada više cijene inputa ozbiljno ugrožavaju profitne marže, praktički nitko nije previše raspoložen za soliranje, s ciljem povećanja tržišnog udjela. Ili kako je to jednostavno sažeo prvi čovjek američkog diva Kraft Heinz, “potrošači se moraju naviknuti na više cijene hrane”. 

Drugi razlog se tiče recentne epizode o kojoj se već dosta pisalo, a tiče se spektakularnog rasta cijena prirodnog plina. Iako su okosnica priče bila zbivanja u Europi, rast nije zaobišao niti ostale dijelove svijeta (terminske cijene prirodnog plina u SAD-u su od početka godine porasle za oko 120%). Nažalost, taj skok se prije ili kasnije mora preliti u segment proizvodnje mineralnih gnojiva, u kojoj je prirodni plin ključna sirovina. To zorno potvrđuju zbivanja na Otoku, gdje je enorman rast cijena isprovocirao zatvaranje dvaju pogona za proizvodnju gnojiva.

CF Industries Holdings je multinacionalna kompanija koja je na dramatičan rast cijena sirovina odgovorila zatvaranjem proizvodnih linija jer su postale ne-ekonomične, a proizvodnja je nanovo pokrenuta tek nakon što je vlada pristala na izdašnu subvenciju kako bi osigurala dovoljne količine ugljičnog dioksida u proizvodnji hrane. Za to vrijeme, konkurenti najavljuju slične poteze širom kontinenta, što bi u najgorem scenariju moglo rezultirati čak i nestašicom gnojiva (bit će zanimljivo osluškivati vijesti i iz kutinske Petrokemije). 

Prema podacima Svjetske banke, određene kategorije gnojiva bilježe rast cijene još od sredine prošle godine, a potvrda nepovoljnih trendova stiže s druge strane Atlantika. Naime, Green Markets North America Fertilizer Price indeks, koji prati kretanje cijena gnojiva na američkom tržištu još od 2002. godine, po prvi u povijesti je preskočio granicu od 1000 bodova.

Samo u ovoj godini vrijednost indeksa uvećana je za otprilike 145%, no najveći dio tog rasta realiziran je i prije epizode s prirodnim plinom. Dušična gnojiva igraju ključnu ulogu u američkoj proizvodnji kukuruza i pšenice, i što je još važnije, s vremenskim odmakom značajno koreliraju s kretanjem cijena prirodnog plina. Doduše, cijena prirodnog plina na britanskom NBP hubu i Green Markets indeksa od početka svibnja do sredine listopada na prvi pogled se savršeno poklapaju.

Problem, međutim, leži upravo u vremenskom odmaku: znatno više cijene plina tek trebaju postati dio troškovne kalkulacije za asortiman koji će u bližoj budućnosti izaći s proizvodnih linija petrokemijske industrije. Ili u prijevodu, tržište prirodnog plina tek se sprema ispostaviti račun proizvođačima mineralnih gnojiva.

A prostora za poskupljenje ima napretek. To možete shvatiti tek kada obje krivulje stavite u zajednički kontekst relativnih brojki, i vidite koliko zapravo cijene gnojiva, predočene Green Markets indeksom, zaostaju za cijenama prirodnog plina.