Zamislite mjesto gdje svatko ima prostrani stan, automobil i zdravstvenu skrb besplatno, samo zato što je stanovnik jednog naselja. Takvo mjesto postoji, a iznenađujuće (ili možda ne), ono je u Kini. Nije riječ o potleušicama sagrađenim od nekvalitetnog materijala ili ‘plastičnim’ automobilima. Stanuje se u modernim urbanim vilama, dostojnim bilo kojeg ‘zapadnog’ kvarta, a voze se Mercedesi, BMW-i i Cadillaci, uvezeni iz Amerike.
Tridesetak godina ranije, selo je imalo blatnjave ceste, žitelji su se vozili u tradicionalnim ‘kočijama’, bilo je to selo kao i mnoga druga u Kini – zapušteno i siromašno, posve nebitno. Danas su ceste asfaltirane, sagrađene su nadsvođene javne šetnice, u slučaju kiše, a mjesto posjećuje dva milijuna turista, zapanjenih nad svojevrsnim čudom usred ruralne Kine.
Sretni dioničari
Međutim, postoje dvije kvake. Prvo, svi ti stanovnici rade svaki dan u tjednu. Drugo, odluče li napustiti selo gube sve povlastice: stan, automobil, plaćeno zdravstveno te, nije naodmet, ulje za kuhanje. – Ako mi baš treba slobodni dan, ponekad ga mogu dobiti – kaže zaposlenica u tvornici tekstila.
Selo o kojem je riječ – Huaxi (Huaši) – ima 2000 stanovnika i svaki od njih ima pravo na gore navedene povlastice. Smješteno je na istoku zemlje, u provinciji Jiangsu, a za sebe tvrdi da je najbogatije selo u Kini.
– Mi smo prototip socijalističkog sela – objašnjavaju lokalni dužnosnici. Cilj je, dodaju, Maova utopija. Selo je osnovano ‘61. godine. Dvadesetak godina kasnije ‘narodna republika’ otvorila se kapitalizmu. Wu Renbao, tajnik podružnice komunističke partije, odlučio se za neku vrstu eksperimenta za koji je vjerovao da će uspjeti.
Izlistani na burzi
Od sela je napravio multisektorsku kompaniju s čeličanom, tvornicom tekstila, staklenicima, brodarsku tvrtku i nizom drugih biznisa. Vlasnici, zapravo dioničari, su seljani. Točnije, oni s prebivalištem u Huaxiju. U trenutku ‘oslobođenja tržišta’ selo je prešlo s poljoprivrede na proizvodnju i trgovinu, a odabrano je, kažu službenici, javno vlasništvo umjesto privatnog. Selo se nalazi na burzi od 1998., a izvozi u više od 40 zemalja svijeta i više je nego uspješno. No ovaj socijalistički san nevjerojatno nalikuje kapitalističkoj korporaciji.
Podružnica i holdinzi
Kao prvo, Jiangsu Huaxi Group Corporation vodi sve poslove sela. Navodno ima 57 podružnica te sedam holdinga. Na čelu mu je sin osnivača današnjeg Huaxija Wu Xie’en.
– Imamo toliko investicija da ih ne mogu sve ni nabrojati. Kriza nam niti malo ne škodi – kaže mlađi Wu. Stariji Wu, pak, svakog jutra drži govor o dobrotama komunističke vlade. Stihovi koji se ponekad puštaju turistima u selu glase otprilike ovako: Nebo iznad Huaxija je nebo komunističke partije (…), socijalizam je dobar, i Amerikanci ga žele (…)
U međuvremenu, dvije tisuće stanovnika živi udobno od dividenda. Sljedeće priča jedna huaxiška obitelj: “Bili smo bez novčića, a onda je početkom 90-ih sin vidio oglas za posao u selu. Došli smo i dobili posao, a ubrzo smo postali stanovnici. Bili smo obični seljaci, a sada živimo u finoj kući i imamo tri automobila”. Novinari koji su intervjuirali Ge Xiufang učinili su to u kući njezina sina u kojoj su, kako su napisali, podovi mramorni, kauči kožni, a u ormaru boca skupog viskija. Stanovnici imaju udio u selu i svim njegovim poslovima i vidljiv je njihov prosperitet i jednakost. Godišnja zarada im se kreće oko 150 tisuća dolara. Samo selo u posljednje je vrijeme kupilo avione i helikoptere.
Iskorištena većina
No za Huaxi, uz stanovnike, radi još 25.000 osoba. Riječ je o fizičkoj radnoj snazi, došljacima koji žive izvan jasno naznačene granice sela i stanovništvu okolnih ‘običnih’ sela. Možda su im nadnice nešto više nego u ostatku Kine, no oni su po svim kriterijima ono što bi Marx nazvao proletarijatom.
– To je obično eksploatiranje. Oni ne mogu postati ravnopravni stanovnici odnosno dioničari. Da su svi članovi zajednice, Huaxi ne bi funkcionirao, uvjeren je profesor sa sveučilišta u Georgiji, Fei-Ling Wang.
– Istina je da se još nismo riješili kapitalizma, no uspeli smo se na ljestvici socijalizma više nego ostatak Kine. Utopija je samo pitanje vremena – kažu, pak, Wuovi i grade usred sela neboder od 74 kata: Privući će još više turista i učiniti naše stanovnike još malo bogatijima. Na svakom 12. katu bit će simbol sela – vodeni bivol – u realnoj veličini i od zlata.
