“Proizvedeno je minimalno 950.000 tona, no samo deset posto od toga je prva i premium klasa pšenice, dvadeset posto je druga, dok na treću otpada 40 posto proizvodnje. Sve ostalo je četvrta klasa, odnosno pšenica koja se koristi za stočnu hranu. Stoga će pekari morati uvesti gotovo 100.000 tona pšenice, i to po znatno većim cijenama od onih koje se plaćaju za domaću.”
Uz sve moguće poticaje, institute, priručnike, traktore, opremu, ovo i ono – mi ne možemo posložiti proizvodnju kruha? Što može biti jednostavnije od toga? Koja proizvodnja uopće može biti danas jednostavnija od temeljne žitarice, a i tu ne možemo uspjeti?
Čemu uopće svi ti poticaji, poljoprivredne emisije, sve ostalo vezano za poljoprivredu kada nam u proizvodnji krušarica, toj elementarnoj poljoprivrednoj proizvodnji još od doba kada je Hamurabi donosio zakonik u Babilonu ili bliže našem vremenu Cezar očijukao s Kleopatrom, ide s kvalitetom otprilike kako je u Jugoslaviji išlo s kvalitetom Yuga 45? Ni 100.000 tona je prva i premium klasa, a da ne bi baš kao u Alan Fordu grickali stočnu hranu, treba uvesti otprilike toliko kvalitetne pšenice jer, koliko patetično zvučalo – nemamo ni za kruh?
Umjesto da na prvoj sjednici vlade, nakon što se i ministarska leđa osunčaju, premijer pozove stručnjake, udari šakom u stol i pita osnovno: Kako uz sve poljoprivredne politike, subvencije, savjetodavne službe, sve živo što plaćamo za poljoprivredu, imamo tako nekvalitetnu pšenicu da njome možemo samo hraniti stoku, a istovremeno moramo istu uvoziti, nitko neće napraviti ništa. Država će i dalje davati poticaje po površini, seljaci će se žaliti zbog otkupne cijene, televizijska ekipa će snimati već poznate žalopojke: Niska cijena, uvoz, domaće, kvaliteta, teško je…
Mogli bismo posložiti neki generator pojmova koji bi izbacivao fraze o, eto, neisplativoj poljoprivredi i opravdanjima zašto drugima ide, nama ne, zašto drugima otkupna cijena odgovara, nama ne, kako drugi “izvoze” u Hrvatsku, a ovdje se nikome ne isplati prodati unutar zajedničkog tržišta od francuske Gvajane do utoka Dunava u Crno more. Europska unija, u kojoj smo, ne zaboravimo, zajedničko je tržište, možete prodavati i kupovati gdje god želite.
Sve je isto kao lani i sve je isto kako će biti naredne godine
Znate što je u svemu tome najgore? Stvar se drži kao nešto zadano, što tako treba biti. Dok slušamo kako se na Međunarodnoj svemirskoj stanici uzgaja povrće, kako Izrael doslovno od pustinje radi plodna polja, a Nizozemska krade tlo moru kako bi imala što više za poljoprivredu, dok gledamo kako nekada sirotinjske azijske zemlje lansiraju satelite kako bi pomogle svojoj poljoprivredi – u nas će sve ostati isto.
Nitko se oko ovoga neće u politici pretjerano uzbuđivati. Vlada će nastaviti pričati o stabilnosti, predsjednik o našem stilu života, a seljaci će, uz poneku iznimku, ponovno zasijati pšenicu kako bi poticaji sjeli, a za godinu dana ekipa će se pojaviti opet pred otkupnim stanicama i televizijskim kamerama opravdavajući nisku kvalitetu i žaleći se na sukladno kvaliteti nisku otkupnu cijenu. Kao i zadnjih pola stoljeća, ili više. Što bismo uopće nešto mijenjali. Još nam i dobro ide kakvi smo.
