Znanstvenici kažu da bi masivni traktori mogli oštetiti do petine zemlje koja se u svijetu koristi za uzgoj usjeva, a zbijena zemlja može dovesti do poplava i loših uvjeta za poljoprivredne kulture, tvrde švedski istraživači.
U svom znanstvenom radu postavljaju zanimljivo pitanje – kako su divovski dinosauri, koji su veći od strojeva preživjeli, a da nisu toliko zgazili tlo, prenosi britanski BBC.
Istraživači su izračunali da se težina kombajna, kada su potpuno napunjeni, povećala s oko 4.000 kilograma 1958. godine na oko 36.000 kilograma u 2020. godini, dok su prikolice nekada nosile 3.000kg, a danas nose i po 25.000kg.
U tlu zgnječenom velikom težinom, zrak se istiskuje i tlo postaje zbijeno. To biljkama otežava da razviju korijenje i crpe hranjive tvari, a zemljište postaje izloženo poplavama.
Istraživači smatraju da povećanje težine poljoprivrednih strojeva predstavlja prijetnju poljoprivrednoj produktivnosti. U njihovoj se analizi, objavljenoj u “Proceedings of the National Academy of Sciences”, sugerira da bi kombajni i teški strojevi mogli oštetiti petinu zemlje u svijetu koja se koristi za uzgoj usjeva.
Thomas Keller, profesor upravljanja tlom na Švedskom sveučilištu poljoprivrednih znanosti u Uppsali, kaže da bi strojeve trebalo projektirati tako da ne prelaze određenu težinu.
“Zbijanje se može dogoditi u roku od nekoliko sekundi kada se vozimo po tlu, ali mogu proći i desetljeća da se to tlo oporavi”, rekao je.
Najnovije Zeleno izvješće za 2023., koje redovito objavljuju Ministarstvo poljoprivrede, pokazalo je da je vrijednost poljoprivredne proizvodnje, nakon nekoliko godina rasta u 2023. ponovo pala, i to za ogromnih 241 milijuna eura na – 3 milijarde eura.
Unatoč ogromnim ulaganjima u poljoprivredu, velikim sredstvima koja odlaze na selo očito je da je na rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje utjecala inflacija i rast cijena, a ne neki pozitivni pomaci u proizvodnji.
Jer nam većina proizvodnje ili stagnira ili pada, a stočni fond nam je sve manji, dok smo paralelno sve više ovisni o uvozu. Tek rijetke proizvodnje povremeno zablistaju, pa se nakon godinu ili dvije “ugase”, poput šećerne repe i šećera. Tome svjedočimo zadnje dvije godine.
Dominira uvoz sirovina!? Hrvatska je lani ostvarila povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u proizvodnji prehrambenih proizvoda, čak 1,9 milijardi eura, stoga je transformacija sektora nužna. Deficit je povećan za 30% u odnosu na 2020.
Hrvatska sve više hrane uvozi, a samodostatna je samo u proizvodnji pet prehrambenih proizvoda, pa se postavlja pitanje: je li sav novac koji je EU uložila u domaću poljoprivredu, a riječ je o gotovo 7 milijardi eura, opravdano dodijeljen i potrošen kvalitetno? Stručnjaci se slažu: ne učimo iz teških situacija i nismo naučili puno voditi poljoprivredu. Potreban nam je hitan zaokret želimo li zadržati proizvodnju.
Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2012. bila je 2,77 milijarde eura. Uz pomoć inflacije, rasta cijena i novca iz EU fondova u 2022. ona je narasla na 3,12 milijarde eura. Vrijednost proizvodnje u 10 godina porasla je za 12,5%, dok je u istom promatranom razdoblje stopa inflacije porasla za 25,3%. Kada od nominalnog rasta od 12,5% oduzmemo stopu inflacije od 25,3%, ispada da je poljoprivredna proizvodnja realno pala za 12,8%.
Ukupan uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u RH, za razdoblje od 2012. do 2022. godine iznosio je, pazite sad – 32,64 milijarde eura. Ukupan izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda za razdoblje 2012. do 2022. bio je 21,65 milijardi eura, a ukupan deficit vanjskotrgovinske bilance je bio gotovo 11 milijardi eura.
Uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u 2012. je iznosio 1,97 milijardi eura. U 2022. iznosio je 4,93 milijarde eura, što predstavlja rast od 2,5 puta. Izvoz u 2012. iznosio je 1,24 milijarde eura, a u 2022. godini 3,52 milijarde eura, što znači da je porastao za 2,8 puta. Deficit vanjskotrgovinske bilance porastao je 1,9 puta.
Zabrinjavajuće je i da u izvozu dominiraju sirovine, najviše žitarice, dok sve više uvozimo gotove proizvoda, i to mlijeka, mesa, voća, povrća. Usto, poražavajuće je da se hvalimo kao ‘žitnica’ ovog dijela Europe, a uvozimo sve više kruha i pekarskih proizvoda. O visokim cijenama za potrošače zadnjih godina da i ne govorimo.
Za vrijeme trajanja prvog programskog razdoblja ZPP-a, Hrvatska ne samo da nije povećala vrijednost i samodostatnost poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda nego je smanjila ukupne poljoprivredne površine (Eurostat). Još 2016. RH je imala 1.564.050 ha poljoprivrednih površina, a 2021. godine 1.476.350 – izgubili smo 87.700 hektara.
Danas smo na 40% prosjeka produktivnosti EU, sa 8434 eura – u drugim bi se državama upalila crvena lampica jer je hrana zbog globalnih tektonskih poremećaja postalo moćno oružje. Globalni poremećaji i prijetnje nam dolaze sa svih strana, potrošači su ogorčeni na ogromne cijene hrane koje plaćaju, a vladajući establišment i dalje na poljoprivredu gleda kao na neku idealnu djelatnosti i idealizira život na selu, dok su nam sela sve starija, a mladi ljudi ne žele u poljoprivredu.
Zato se opravdano postavlja pitanje: možemo li bolje u poljoprivredi? Kako potaknuti novi razvoj i dati snagu hrvatskom selu i proizvodnji hrane? Možemo li sačuvati proizvodnju mlijeka, mesa, ukupno stočarstvo te snažnije potaknuti proizvodnju voća i povrća i drugih proizvoda? Je li ratarstvo ostalo jedina budućnost hrvatske poljoprivrede? I hoće li se i ono slomiti pod naletom novih zelenih politika EU, koje sve više uvode pravila koja ne idu na ruku niti ovom sektoru?
Kako potaknuti vodeće kompanije da ojačaju kooperaciju (jer je očito da većina malih poljoprivrednika ne uspijevaju sami sa usitnjenim proizvodnjama opstati na tržištu), ali i kako kroz povezivanje i nova ulaganje u nove proizvodnje i tehnologije te ulaganje u preradu i nove proizvode dodane vrijednosti, s kojima možemo biti konkurentni u EU i svijetu, napraviti renesansu agrara?
Kome idu potpore? Pitanja su hipotetička i možda čak i previše romansijerska. Dok razvijeni agro svijet grabi sve dalje, ulaže ogromne novce u digitalizaciju poljoprivrede, uvodi nove tehnologije i nova znanja, potiče generacijsku obnovu i mlade da se okrenu poljoprivredi, Hrvatska i dalje nije riješila temeljna pitanja svog agrara – pitanje državnog poljoprivrednog zemljišta (od 18 donesenih zakona nijedan nije riješio zemlju), pitanje zašto se poljoprivrednici ne udružuju u zadruge i tako dobiju jaču pregovaračku snagu u odnosu na otkupljivače i trgovce, kao i pitanje kome odlaze ogromni novci (potpore), te zašto velike novce ulažemo u obnovu sela i izgradnju infrastrukture na njima, a imamo sve manju proizvodnju.
Nismo uredili tržište nego smo dopustili da nam trgovački lanci uvoze robu (izuzetno loše kvalitete) sa svjetskih “rasprodaja” po dampinškim cijenama i tako uništavaju jednu po jednu domaću proizvodnju. Previše pitanja bez “suverenih” odgovora.
Meso u Hrvatskoj već je luksuz, a krajem godine stiže novi udar potrošačima. Cijene domaće svinjetine rastu 30 posto.
Procjene su to proizvođača koji se pripremaju za zimu s nikad manje svinjokolje u slavonskim dvorištima. No da razloga za poskupljenjem nema tvrde u Ministarstvu poljoprivrede.
Svinja u slavonskim dvorištima sve je manje. Afrička svinjska kuga dodatno je ubrzala taj negativan trend pa je izvjesno da će ove godine i kolinja biti manje, a da će cijena svinjskog mesa i proizvoda od njega i dalje rasti.
“Vidi, vidi ti kako to se bori, kako to jede u slast – zdrave svinje”, kaže poljoprivrednik Dražen Strukar čije su svinje žive i zdrave, afrička svinjska kuga nije poharala ovo dvorište pa u njemu i ima i bit će tradicionalnih slavonskih specijaliteta.
“Slanina, kobasice, plećka, čvarci, ribica, krmenadla, kulenje – domaće”, pokazuje svoje proizvode Dražen.
Virusom afričke svinjske kuge u Vukovarsko-srijemskoj županiji zaraženo je 1100 gospodarstava, a od 470 rješenja – svinje su vratile u samo 130 objekata. Problemi brojni – od propisane tipizacije objekata do sporosti veterinarske inspekcije.
“Puno je tih nedaća koje su zadesile svinjogojce ovdje, nas nitko ne prima na nikakav sastanak, s nama nitko ne razgovara, dokle će to tako ići, vidjet ćemo”, kaže uzgajivač svinja Antun Golubović.
Hrvatska je prošle godine smanjila proizvodnju za dvadesetak posto – uvozimo čak 50 posto svinjskoga mesa!
“Nažalost i u Europskoj uniji zbog svinjske kuge dešavaju se problemi, to uzrokuje dalje smanjenje proizvodnje, kako mi uvozimo bit ćemo osuđeni na skupi uvoz”, kaže uzgajivač svinja Krešimir Kuterovac.
A građani na plaćanje sve skuplje cijene svinjetine. Za kilogram žive vage prošle je godine trebalo platiti 2 eura i 80 centi, a procjenjuje se da će cijena ove godine ići i do 3 eura i 50 centi.
“Ja sam u prošlu nedjelju kilu mljevenoga mesa platila 10 eura, pa je l’ to žalosno, to je po nekadašnjim hrvatskim kunama 75, a nekad je bila 25 kuna kila mljevenoga mesa”, kaže Andreja iz Zagreba.
“Još gore budu poskupili još, oni samo gore dižu cijene na sve, nije u redu da je meso skupo”, kaže Ruža iz Zagreba.
Nezadovoljni su i proizvođači tradicionalnih slavonskih suhomesnatih proizvoda, koji neće imati svoje meso za proizvodnju.
“Mi na selu koji smo naučili klati u vlastitim dvorištima za vlastite potrebe, praviti naše suhomesnate proizvode, mi ćemo platiti tu cijenu sigurno daleko više, nego prošle godine, a prošle godine smo je platili daleko više nego pretprošle”, kaže Antun Golubović.
I građani bi posljedično mogli plaćati skuplju svinjetinu čak do 30 posto više nego lani. Iz Ministarstva poručuju da razloga za poskupljenje nema i da je u Slavoniji trenutno više svinja nego prije pojave afričke svinjske kuge.
Prema neslužbenim informacijama dobivenim od strane zaposlenika županjske tvrtke Same Deutz Fahr, gasi se tvornica kombajna u Županji, a svi strojevi i oprema sele se u tvornicu u Kazahstan! Strašna je ovo vijest, ukoliko se pokaže točnom, za sve stanovnike Županje i županjskog kraja kojih je krajem prošle godine bilo čak 252.
Ne može se reći kako ova tvrtka nije bila uspješna s obzirom kako je u prošloj godini ostvarila čak 44,22 milijuna eura prihoda i 3,03 milijuna eura dobiti! Međutim, ova globalna tvrtka sa sjedištem u Njemačkoj, očito je pronašla još jeftinije tržite radne snage koje će donositi veću profit od tvornice u Hrvatskoj.
Inače, tradicija proizvodnje kombajna u Županji seže od 1984. godine u okviru Đure Đakovića te je u najboljim danima imala i više od 700 radnika. Pred sam rat, dolazi do sloma ove tvrtke i slijedi doba ‘održavanja glave iznad vode’ kakvo je zadesilo cjelokupno županjsko gospodarstvo (banka, mljekara, šećerana…) sve do 2005. godine kada tadašnja talijanska grupacija Same Deutz Fahr preuzima ovu tvrtku koja je u najboljim danima proizvodila i do čak 400 kombajna godišnje za svjetsko tržište. Tako su iz Županje visoko sofisticirani kombajni išli u Njemačku, Francusku, Rusiju, Ukrajinu, Tursku te Kazahstan gdje su vlasnici očito pronašli ljepši zajednički jezik s tamošnjom vlašću.
U ovom trenutku, pri kraju proizvodne linije jest sastavljanje posljednjeg kombajna koji će izaći iz ove tvornice, model 7206 TS Balance za bugarskog kupca, tako da niti ovaj posljednji primjerak kombajna neće ostati u Hrvatskoj. Da su njemački vlasnici mislili na sve, pokazuje činjenica kako je za potrebe muzeja grupacije SDF koji se nalazi u Njemačkoj proizveden i poseban primjerak kombajna C 9306 TS koji će također do kraja godine biti otpremljen.
S obzirom na značaj ove tvrtke za čitavo vukovarsko-srijemsko, ali i hrvatsko gospodarstvo, naslonjenost na poljoprivredni sektor te broj zaposlenih, tradiciju i prihode iz vanjskotrgovinskog poslovanja, ovo je nemjerljiv gubitak za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo te, slobodno se usudimo reći, katastrofa za čitavu Vukovarsko-srijemsku županiju ukoliko ne dođe do dramatičnog preokreta! U protivnom, u Županji će ostati još samo jedna prazna hala uz rub autoceste Zagreb – Beograd…
Kako saznajemo, sutra je najavljen post i večernja sveta misa u Bošnjacima i Županji za zaposlenike SDF-a koji još službeno nisu upoznati sa svojom sudbino
