Dvije teške, uzastopne godine pogodile su slavonske poljoprivrednike. Olujno nevrijeme prošle je godine napravilo štetu mjerenu u stotinama milijuna eura, što na objektima što na poljoprivrednim i šumskim površinama, a ovogodišnja suša i tuča poljoprivredne su prinose opet svele daleko ispod razine rentabilnosti.
– Prošle godine imali smo 28 hektara pod povrćem, što lubenice i graška na otvorenom što paprike i rajčice u 13 plastenika. Papriku smo tek bili započeli brati taj dan i onda je naišlo nevrijeme koje je sve uništilo, priča jedan od najveći proizvođača povrća u Vukovarsko-srijemskoj županiji Mirko Bošković iz Cerne.
– Svih 13 plastenika je u potpunosti uništeno, kao i 95 posto uroda koji je tek trebalo ubrati tada. Zna se koliko ide po kvadratu; ako je paprika riječ je o 10 kilograma, dok je kod rajčice 30 kilograma prinosa po kvadratu. Nažalost, ništa od toga nije nam bilo priznato unatoč mojim pokušajima i razgovorima s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede. Zbog krivih koraka birokracije do danas nije bilo odštete, osim nekakvih 1.300 eura, dok je ukupna šteta s robom, hladnjačom i plastenicima oko 420 tisuća eura! Tek sada, s provedbom Mjere 5.2.1. nadam se kako će se dio ovog problema koji traje 15 mjeseci napokon riješiti, govori Bošković kojeg smo s radnicima i mehanizacijom našli na poljoprivrednoj parceli gdje je upravo započeo s instalacijom novog plastenika. Ovaj put – snažnijeg i stabilnijeg!
Ovdje se postavljaju temelji gdje će na 0,5ha biti postavljeni novi plastenici u kojima ćemo uzgajati papriku i rajčicu, dok će u međuvremenu biti posađena salata. Jednostavno, nema stajanja. Mora se raditi i otvorena i zatvorena proizvodnja. Imamo ozbiljan klimatski problem i negativan utjecaj trebamo svesti na minimum. Pa tako, poučeni prošlogodišnjim iskustvom, radimo temelje za plastenike čija bi statika, prema izvedbenom prijedlogu projektanta trebala izdržati udare vjetra od 200 kilometara na sat. Ako to uspješno odradimo, onda bi ovaj naš plastenik mogao poslužiti kao model koji mogu i ostali povrtlari provesti kako bi se zaštitili od olujnih nepogoda, uvjeren je Bošković.
I dok je štete od prošlogodišnjeg nevremena bilo gotovo nemoguće izbjeći s dotadašnjom tehnikom instalacije plastenika, ovogodišnje štete od suše svakako su mogle biti eliminirane, pogotovo tamo gdje postoje sustavi navodnjava. Upravo time se vodio i Bošković čija čitava obitelj živi od povrtlarstva pa već dva desetljeća ulaže u navodnjavanje svojih površina.
– Unatoč suši, ova godina je zahvaljujući tome što koristim navodnjavanje ipak bila produktivna. Nisam čovjek koji se lako predaje, pa je dobro da se ovakva šteta nije dogodila nekome tko se tek krenuo baviti ovim poslom već meni koji sam dugo u tome pa nađem način kako se održati. Jer, ako godinu i pol dana ne radite, a plaćate kredit za nešto što vam je preko noći nestalo, onda je to veliki problem. Tako sam iz ostalih kultura uspio stvoriti prihode za servisiranje svojih obveza, a ove je godine upravo rajčica kroz navodnjavanje dala izvrstan prinos, pojašnjava Bošković razlog svog opstanka unatoč već drugoj zaredom teškoj godini za hrvatsku poljoprivredu.
Proteklih je godina Vukovarsko-srijemska županija, koristeći sredstva iz EU fondova uložila u navodnjavanje oko 550 hektara poljoprivrednih površina na lokalitetu Blato u Cerni. Upravo na tom području se nalaze i Boškovićeve parcele. No, Mirko smatra kako je sustav nedovoljno iskorišten.
– U principu, na ovaj sustav navodnjavanja zapravo je naslonjeno oko 1000 hektara zemlje, a ovdje jedino ja radim taj posao vezan uz povrtlarstvo na svega četrdesetak hektara. Smatram kako je potrebno više povrtlara kako bi se državi isplatila takva ulaganja. Zbog čega oni nisu uvjetovali korisnike poljoprivredne zemlje da se bave visoko dohodovnim kulturama, samo oni znaju, govori Bošković sliježući ramenima pa nastavlja
Bošković je atipičan poljoprivrednik. Nova mehanizacija ga ne zanima sve dok postojeća odgovara njegovim potrebama pa makar su mu traktori ušli i u peto desetljeće rada na njivama!
– Moja mehanizacija je stara po 30, 40 godina, a jednako je tako i u Njemačkoj. Ja jednostavno ne robujem mehanizaciji i tome da moram imati najbolji i najveći traktor u selu. Nama koji se bavimo ovim kulturama su potrebni strojevi, sortirnice, hladnjače, dobri objekti za skladištenje, doradu i preradu kako bi proizvodnja bila učinkovitija. Za 40 hektara povrća meni ne trebaju nikakvi novi traktori ili čak više njih. Ja imam traktor iz 1980. godine, sad ga da upalim radit će idealno, a za deset dana s njim poorem čitavu tablu od 35 hektara bez ikakvih GPS-ova. Ne trebamo mi gledati da moramo kupovati nove stvari, već se mora paziti da ne budemo prezaduženi. Upravo je to ključ optimalne poljoprivredne proizvodnje u dobrim, ali i u lošim godinama.
Povrtlarstvo je visoko intenzivna poljoprivredna proizvodnja koja nosi svoje rizike, a jedan od njih je i diktiranje cijena od strane trgovačkih lanaca. Bošković je uvjeren kako bi s većim brojem proizvođača povrća, dodatno porasla profitabilnost ovog sektora poljoprivrede.
– Problem plasmana predstavlja mala proizvodnja. Sve je manje proizvođača pa je nemoguće doći do kvalitetnijih ugovora s trgovačkim lancima. Upravo zbog toga sam bio veliki pobornik Agrotehnološkog centra u Cerni koji je trebao proizvođače staviti u povoljniji položaj. Naime, sada se povrće doslovce prodaje s polja, dok bi s takvim jednim objektom dobili skladišne kapacitete s kontroliranim uvjetima čime bi mi proizvođači onda prodavali povrće kad nam odgovara, pa i izvan sezone kada je cijena puno veća. Sad smo prepušteni sami sebi pa umjesto da se udružimo, jedni na druge gledamo kao neprijatelje. Ovi problemi u povrtlarstvu jednaki su i u voćarstvu.
Zahvaljujući svojim količinama, Boškovića je primijetila i Podravka, pa tako, svaki put kad budete jeli Podravkin ajvar, kečap ili umak velike se šanse kako su upravo spravljeni od rajčice uzgojene u Cerni.
– Kad sam prije desetak i više godina govorio kako moramo raditi i za industrijsku proizvodnju, da je potrebno da budemo kooperanti Podravci, ljudi su me čudno gledali jer su svi bili fokusirani na konzumno povrće. Raditi za industriju znači manje stresa jer se roba ne baca. Mi moramo finalizirati svoje proizvode i ne smijemo biti u stresu da nas ucjenjuju trgovački lanci i trgovine. Mi sada dobijemo cijenu oko 1 do 1,05 eura za papriku po kilogramu od trgovačkih lanaca, dok je ona u trgovini 2,39 eura. Na kraju imamo kivnog kupca na nas proizvođače, a nikoga ne zanima kako je nama; ni trgovca, ni kupca ni Vladu!
