Sve interesantniji postaje uzgoj i sadnja listopadnog drva ginka (Ginkgo biloba L.). čija je domovina Kina. Stabla ginka mogu se posijati iz sjemena, a preporučuje se da se prvo drže u školici tj. u ograđenom dijelu vrta ili rasadnika dok se ne razviju i dosegnu visinu za presađivanje u slobodni uzgoj ili na livadu. Stablo ginka doseže visinu i do 35 metara, a promjer debla veći od 2 metra.
Najčešći uzgoj ginka je iz sjemena tj.sjemenke, reznicama ili cijepljenjem na podlogu. Dvodomna je bilja, tako da je potrebno imati mušku i žensku biljku ako je cilj uzgoj plodova. Oprašivanje biljaka je vjetrom, a plodovi ginka imaju izrazito neugodan miris. Preporuča se sadnja na teren s blagim nagibom i osunčani dio, po mogućnosti sa zapadne strane. Otporan je na bolesti, insekte, sušu i mraz te je vrlo pogodan za sadnju u gradskim i prigradskim naseljima. Varijeteti ginka su: Aurea (ima zlatnožute listove), Variegata (ima zlatnožute listove s prugama), Laciniata (ima velike listove, 20-30 cm i duboko urezane), Pendula (nisko stablo koje tvori štitastu krošnju) te Fastigiata ( piramidalna ili valjkasta krošnja).
Čaj od ginka ima široku upotrebu
Široka upotreba u narodnoj medicini
U fitoterapiji se najčešće koristi list od ginka kao lijek protiv zaboravljivosti i za poboljšanje vida. Dosta je učinkovit kod uklanjanja glavobolje, liječenja sinusa i vrtoglavice. Ima veliko antioksidativno djelovanje i poboljšava rad živčanog sustava, a popravlja i raspoloženje. Preporučuje se za dijabetičare, jačanje cirkulacije, liječenje alergija i vrtoglavice, a pripomaže i kod kroničnog umora.
Najljekovitiji je list, a zatim slijedi sjeme, odnosno sjemenke ploda. Čisti čaj od ginka je gotovo proziran ili blijedo žućkasto zelenkaste boje, a što ovisi koliko je dugo stajao u kipućoj/vrućoj vodi. Najbolje ga je piti bez šećera ili s medom. Prilikom berbe lišća ginka mora se paziti kad se bere tj. u rujnu prije promjene boje.
Neki ga smatraju i najčudotvornijim lijekom sadašnjice. Uz široku upotrebu u narodnoj medicini, ginko je sve više prepoznat u farmaceutskoj industriji i sadi se kao ukrasna biljka u vrtovima kuća i okućnica.
Manje ili više učestalo, vino pije čak 85 posto hrvatskih građana, što zorno govori o popularnosti toga tradicionalnog pića u našoj zemlji, ističe se u analizi istraživanja magazina Ja TRGOVAC. Zanimljivi su i stavovi hrvatskih građana kada je riječ o podrijetlu vina. Upitani vole li više strana ili hrvatska vina, sudionici ankete nedvojbeno su stali na stranu domaćih vina. Tako njih 77,9 posto ističe kako više voli hrvatska vina, a samo 7,6 posto njih svoj glas daje stranim etiketama
Istraživanje je pokazalo da vino svakodnevno pije ukupno osam posto Hrvata, a da ovo piće degustira bar jednom tjedno ističe 21 posto ispitanika. Onih koji vino piju bar jednom mjesečno ima 20,4 posto, a gotovo isti postotak ispitanika, njih 20,7 posto, ističe kako vino pije samo u posebnim prilikama. Da vino piju rijetko navodi daljnjih 14,8 posto sudionika ankete, a da ne piju vino kaže 15,2 posto. Rezultati su pokazali da gotovo podjednak broj konzumenata vina preferira crno (48,4 %) te bijelo (44,3 %) vino, dok ih samo 7,3 % više voli ružičasto (rose) vino.
Dalmacija je najpopularnija vinska regija među hrvatskim konzumentima vina koju preferira trećina njih (32,7 %), a na čvrstom drugom mjestu nalazi se Slavonija (20,8 %). Na trećem mjestu je Istra s 13,9 posto, Hrvatsko zagorje je četvrto sa 6,4 posto, a slijede vinske regije Baranja s četiri posto, Moslavina s 2,4 posto i Međimurje s 1,8 posto. D.Pav.
Visinu priroda i njegovu kakvoću u vrlo složenom i promjenjivom sustavu tlo-biljka-atmosfera određuju brojni biološki, klimatski i zemljišni činitelji, jednom rječju plodnost tla kao složeno i najvažnije svojstvo. Plodnost tla nije moguće apsolutno ili za dulje vrijeme odrediti već se mora redovito procjenjivati na temelju manje ili više promjenjivih pokazatelja (indikatora) plodnosti. Stoga se jasno razlikuje potencijalna (ukupna) od efektivne (stvarne) plodnosti, a određivanje doze gnojiva, njegove vrste, vremena primjene i načina gnojidbe mora se temeljiti na znanstveno-stručnim spoznajama o raspoloživosti i odnosima hraniva u tlu, fiziološkim potrebama biljke te intenzitetu i smjeru utjecaja pojedinog agroekološkog činitelja. Dakle, gnojidbena preporuka mora imati za podlogu fizikalno-kemijske podatke analize tla, a izračun potrebne doze mora uvažavati profitabilnost, planirani, odnosno realno mogući prinos, specifične poterebe biljne vrste i razinu efektivne plodnosti tla. Svaka improvizacija, uključujući subjektivnu vizualnu procjenu, najčešće rezultira smanjivanjem prinosa i kvalitete usjeva, odnosno zarade.
– Što sve obuhvaća analiza tla? Pod analizom tla podrazumjevaju se: 1) uzimanje uzoraka tla, 2) laboratorijska analiza uzoraka i 3) interpretacija rezultata uz izdavanje gnojidbene preporuke. U užem smislu, analiza tla je skup više različitih kemijskih postupaka kojima se utvrđuje kolika je biljci raspoloživa razina hranjivih elemenata u uzorku tla, ali i njegova kemijsko-fizikalno-biološka svojstva značajna za ishranu bilja, odnosno „zdravlje tla“. – Koji je temeljni zadatak analize tla? Suština analize tla temelji se na jednostavnom konceptu po kojem usjev reagira na gnojidbu sukladno količini raspoloživih hraniva u tlu. Stoga dobru analizu tla čine tri komponente: a) dobar, reprezentativni uzorak tla (~25 uboda sondom), b) odgovarajuća laboratorijska metoda kojom se može utvrditi sadržaj raspoloživog hraniva (pri čemu svaka metoda potpuno ili djelimično isključuje subjektivnost i proizvoljnost, te uvodi određeni sustav u utvrđivanju potreba za gnojidbom) i c) višegodišnji eksperimentalni rad na utvrđivanju korelacije između rezultata analize tla i potrebne količine nekog hraniva za neki usjev pod određenim agroekološkim uvjetima. Zadatak analize tla može se sažeti u nekoliko elemenata: · odrediti razinu raspoloživosti hraniva ili potrebu njegovog unošenja (kod kemijskih metoda to je uvijek iz ekstrakta tla), · predvidjeti povećanje prinosa i profitabilnost gnojidbe (loša tla ne daju uvijek povećanje prinosa gnojidbom zbog mogućih drugih limitirajućih faktora, premda je kod detaljne analize tla visoka vjerovatnoća otkrivanje limitirajućih činitelja i pozitivna reakcija na gnojidbu), · osigurati temelj za proračun potrebne gnojidbe pojedinog usjeva i · procjeniti status (opskrbe) pojedinog hranjivog elementa te istovremeno utvrditi plan nadoknade (management hraniva) – Kako se procjenjuje plodnost tla? Ključno je pitanje gnojidbe «Koliko hraniva treba unjeti u tlo da se osigura potrebana visina prinosa”? Naime, usjev iskoristi samo dio od unešene količine i to ovisno o biljci, dužini vegetacije, vrsti i obliku hraniva, agrotehnici, te zemljišnim i klimatskim uvjetima. Stoga na to pitanje nije moguće jednostavno niti jednoznačno odgovoriti, te je analiza tla samo početna točka, utvrđena mjerenjem koncentracije, odnosno bioraspoloživosti nekog hraniva. Cilj analize tla može biti dvojak: dijagnoza stanja raspoloživosti hraniva ili procjena trenda raspoloživosti u narednom periodu. U oba slučaja dobiveni rezultati služe za korekciju stanja hraniva i moraju se ponavljati svake (vegetacijske) godine. Treba znati da različite laboratorije koriste različite testove i koriste različite granične vrijednosti ili druge metode za utvrđivanje, odnosno procjenu opskrbljenosti pojedinim hranivom. Stoga procjena raspoložive količine hraniva varira ovisno o rezultatu analize tla, upotrebljenoj analitičkoj metodi, ali i svojstvima tla, vremenskim prilikama i specifičnostima biljne vrste, odnosno kultivara (genetska specifičnost mineralne ishrane) i etape razvoja, odnosno brzine rasta i potrebe biljaka za pojedinim elementima ishrane. Također, količina hraniva značajno varira u vremenu zbog mineralizacije organske tvari tla (manjeg dijela humusa, žetvenih ostataka, organskog gnoja, zelene gnojidbe ili sideracije), transformacije, usvajanja (biljkama, korovima, mikroorganizmima), ispiranja i dr. Varira i zbog zbog nehomogenosti tla/parcele, nesavršene tehnike raspodjele gnojiva i različite dubine soluma. Sadržaj hraniva mjenja se i ovisno o načinu eksploatacije tla, ali postupno pa velike promjene u biorapoloživosti hraniva najčešće ukazuju na nerprezentativne uzorke ili grešku u analizi tla.
Za procjenu plodnosti tla često se koriste referentni rangovi vrijednosti pojedinih indikatora plodnosti, odnosno tablice graničnih vrijednosti. Drugi, suvremeniji put iskazivanja referentnih vrijednosti je razvoj jednadžbi ili tkzv. skor funkcija koje se normaliziraju u skali od 0 = vrlo slaba kakvoća do 1 = izvanredna kakvoća tla. Ovaj pristup nužno zahtjeva primjenu kompjutora. – Što je to management hraniva? Općenito, to je kontrola gnojidbe usjeva koja uvažava zaštitu okoliša, posebice podzemnih voda. Management hranivima se može kratko definirati i kao upravljanje količinom, izvorima, mjestom primjene, oblikom i vremenom aplikacije biljnih hraniva i promjenama u tlu. Dobar management omogućava provođenje principa održivosti, te stoga mora rezultirati povećanjem prinosa i smanjivanjem degradacije tla uz manji gubitak hraniva što se postiže tako: 1) da su usjevi bez simptoma deficita i suficita hranjivih elemenata, 2) povećana je efikasnost prirodnog ciklusa hraniva, 3) smanjen je gubitak hraniva ispiranjem, 4) nadomještaju se samo hraniva koja su odnešena žetvom, isprana ili izgubljena erozijom, fiksacijom, denitrifikacijom ili volatizacijom. Najkraće, management hranivima u biljnoj produkciji je: 1) znati što hoću, 2) znati što trebam i 3) postupaj mudro. – Kako se suvremeno utvrđuje potreba za gnojidbom? Suvremena i ujedno racionalna primarna biljna proizvodnja podrazumijeva primjenu gnojiva u količinama koje odgovaraju potrebama i stanju usjeva, plodnosti tla, profitabilnosti rada i sredstava te istovremeno vodi računa o vremenskim uvjetima, okolišu i mogućem prinosu. Konvencionalno utvrđivanje potrebe u gnojidbi podrazumijeva poznavanje graničnih vrijednosti svakog pojedinog hraniva, koeficijente efikasnosti gnojiva i planiranu visinu prinosa (biološki i ekonomski moguću). Korištenjem matematičko-kompjutorskih modela obuhvaćaju se svi indikatora plodnosti tla kojima raspolažemo, a njihovo djelovanje se procjenjuje kvantitativno matematičkim funkcijama uz uvažavanje svih interakcija u proizvodnom sustavu. Integriranje proračuna s bazom podataka relevantnih biotskih i abiotskih činitelja unutar agroekološke i ekonomsko-tehnološke sfere primarne organske produkcije omogućuje racionaliziranje gnojidbe koje se mjeri povećanim financijskim učinkom uz smanjeno i kontrolirano ekološko opterećenje okoliša, posebno podzemnih voda. Ovakav pristup u određivanju gnojidbe predstavlja kvalitativan pomak prema inžinjerskoj razini analize tla i procjene potrebe u gnojidbi, uvodi standardni pristup gnojidbi, izbjegavaju se proizvoljnosti, omogućuje management i bilanciranje hraniva u tlu za jedno ili više gospodarstava, odnosno omogućuje dobivanje preporuka za niz različitih proizvodnih situacija i različita gnojiva.
“Proizvedeno je minimalno 950.000 tona, no samo deset posto od toga je prva i premium klasa pšenice, dvadeset posto je druga, dok na treću otpada 40 posto proizvodnje. Sve ostalo je četvrta klasa, odnosno pšenica koja se koristi za stočnu hranu. Stoga će pekari morati uvesti gotovo 100.000 tona pšenice, i to po znatno većim cijenama od onih koje se plaćaju za domaću.”
Uz sve moguće poticaje, institute, priručnike, traktore, opremu, ovo i ono – mi ne možemo posložiti proizvodnju kruha? Što može biti jednostavnije od toga? Koja proizvodnja uopće može biti danas jednostavnija od temeljne žitarice, a i tu ne možemo uspjeti?
Čemu uopće svi ti poticaji, poljoprivredne emisije, sve ostalo vezano za poljoprivredu kada nam u proizvodnji krušarica, toj elementarnoj poljoprivrednoj proizvodnji još od doba kada je Hamurabi donosio zakonik u Babilonu ili bliže našem vremenu Cezar očijukao s Kleopatrom, ide s kvalitetom otprilike kako je u Jugoslaviji išlo s kvalitetom Yuga 45? Ni 100.000 tona je prva i premium klasa, a da ne bi baš kao u Alan Fordu grickali stočnu hranu, treba uvesti otprilike toliko kvalitetne pšenice jer, koliko patetično zvučalo – nemamo ni za kruh?
Umjesto da na prvoj sjednici vlade, nakon što se i ministarska leđa osunčaju, premijer pozove stručnjake, udari šakom u stol i pita osnovno: Kako uz sve poljoprivredne politike, subvencije, savjetodavne službe, sve živo što plaćamo za poljoprivredu, imamo tako nekvalitetnu pšenicu da njome možemo samo hraniti stoku, a istovremeno moramo istu uvoziti, nitko neće napraviti ništa. Država će i dalje davati poticaje po površini, seljaci će se žaliti zbog otkupne cijene, televizijska ekipa će snimati već poznate žalopojke: Niska cijena, uvoz, domaće, kvaliteta, teško je…
Mogli bismo posložiti neki generator pojmova koji bi izbacivao fraze o, eto, neisplativoj poljoprivredi i opravdanjima zašto drugima ide, nama ne, zašto drugima otkupna cijena odgovara, nama ne, kako drugi “izvoze” u Hrvatsku, a ovdje se nikome ne isplati prodati unutar zajedničkog tržišta od francuske Gvajane do utoka Dunava u Crno more. Europska unija, u kojoj smo, ne zaboravimo, zajedničko je tržište, možete prodavati i kupovati gdje god želite.
Sve je isto kao lani i sve je isto kako će biti naredne godine
Znate što je u svemu tome najgore? Stvar se drži kao nešto zadano, što tako treba biti. Dok slušamo kako se na Međunarodnoj svemirskoj stanici uzgaja povrće, kako Izrael doslovno od pustinje radi plodna polja, a Nizozemska krade tlo moru kako bi imala što više za poljoprivredu, dok gledamo kako nekada sirotinjske azijske zemlje lansiraju satelite kako bi pomogle svojoj poljoprivredi – u nas će sve ostati isto.
Nitko se oko ovoga neće u politici pretjerano uzbuđivati. Vlada će nastaviti pričati o stabilnosti, predsjednik o našem stilu života, a seljaci će, uz poneku iznimku, ponovno zasijati pšenicu kako bi poticaji sjeli, a za godinu dana ekipa će se pojaviti opet pred otkupnim stanicama i televizijskim kamerama opravdavajući nisku kvalitetu i žaleći se na sukladno kvaliteti nisku otkupnu cijenu. Kao i zadnjih pola stoljeća, ili više. Što bismo uopće nešto mijenjali. Još nam i dobro ide kakvi smo.
