Poljoprivredna proizvodnja u RH, sudeći po Eurostatovim statistikama i analizi domaćih stručnjaka, dospijeva u škripac između oslabljenih kapaciteta u pojedinim segmentima i sve oštrijih ekoloških zahtjeva.
Najnovija statistika Europske unije o poljoprivredi u 2020. godini locira Hrvatsku na očekivano niske grane, ali s nekolicinom potencijalno ohrabrujućih detalja. Pažnju prije svega privlači podatak o rastu površine pod nadziranom ekološkom proizvodnjom, koja se od 2012. u EU povećala za oko 50 posto, a u RH čak udvostručila. Nadalje, broj hrvatskih poljoprivrednika je već nekoliko godina u porastu. S druge pak strane, Hrvatska se uz Grčku i Maltu ubraja među rijetke članice EU-a s padom poljoprivredne proizvodnje u 2020. godini, u odnosu na studijski referentnu 2005. godinu.
Ako se pritom dometne da je tada barem uvoz prehrambenih artikala u RH bio manji od izvoza, ali se 2021. vratio na staro, izneseni podaci mogu biti i donekle zbunjujući. Budući da dotična Eurostatova publikacija naslova „Ključne brojke u europskom prehrambenom lancu – izdanje 2021.“ ne tumači ova naizgledna proturječja, za pojašnjenje smo se obratili stručnjacima. Poljoprivredni analitičar Miroslav Božić odmah nam je na to kazao da je, unatoč nekim pozitivnim pomacima, hrvatska poljoprivreda nažalost i dalje u – stagnaciji. Primjerice, porast količine eko-površina je svakako dobar moment, dok ga RH najmanje bilježi u proizvodnji povrća koje tu ima najveću dodanu vrijednost.
Presudna ovisnost o EU-potporama
Dodana vrijednost je generalno ključni izraz, ali Božić je analizirao sve ključne parametre na makro-razini zadnjih 15-ak godina, kako bi dobio što objektivniju sliku trenutnog stanja: „Jasno se uočava kako je prvih pet godina članstva u EU bilo razdoblje za koje bi se za utjehu moglo kazati ‘prvi mačići se u vodu bacaju’. U zadnjem trogodišnjem razdoblju za koje imamo kompletirane podatke, od 2018. do 2020., stanje se značajno popravilo u svim pokazateljima, poglavito kod faktorskog dohotka poljoprivrednika. Međutim, treba uočiti da je zbirni dohodak svih naših poljoprivrednika u 2020. dijeljen s točno 15 posto manje aktivnih poljoprivrednika.“
Ono što najviše zabrinjava ovoga bivšeg pomoćnika ministra poljoprivrede RH, danas savjetnika u Hrvatskoj industriji šećera, jest pad proizvodnje. Bez obzira na sjajne rezultate pojedinaca, i velike pomake kod nekih vrsta proizvoda, zbirna vrijednost poljoprivrednog produkta u 2020. je niža za 13 posto od one u 2012. godini. Doduše, ona je za oko 10 posto veća nego je bio prosjek za prvih pet godina članstva RH u EU. Božić zaključuje da je transfer iz Bruxellesa hrvatskoj poljoprivredi, koji je u razdoblju od 2014. do 2020. iznosio skoro 2,7 milijardi eura – sačuvao sektor od potpune propasti.
Problem brzine rasta oraha
„Ipak, ograničenja većine sadašnjih potpora koje možemo očekivati od 2023. godine, mogla bi izbaciti na površinu dugoročni problem konkurentnosti sektora. Pritom je svojevrsni paradoks to da je, suprotno očekivanjima, ostatak hrvatskog gospodarstva brže rastao od poljoprivrede u prvih osam godina članstva u EU, unatoč tome što je poljoprivreda sektor koji je bez ikakve sumnje najviše profitirao mjereno neto transferima sektoru iz briselske blagajne“, nalazi ovaj analitičar.
„No za vrijeme kriznog razdoblja tj. pandemije“, dodao je Miroslav Božić, „poljoprivreda se pokazala otpornija od ostatka gospodarstva što je i razumljivo s obzirom na veliki značaj uslužnog sektora. Naime, poljoprivreda je rasla za oko 1,6 posto u 2020. godini, dok je pad ukupnog gospodarstva bio 8,2 posto.“ A na takvu se procjenu nadovezuje Mato Brlošić, član Upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore, opaskom da hrvatski poljoprivrednici neizbježno pribjegavaju izboru proizvodnje koja je isplativija, dok pojedine „rubne” produkte sve više zaobilaze, pa stradavaju npr. mljekarstvo i svinjogojstvo.
Brlošić nam je prenio da većina proizvođača ulazi u eko-poljoprivredu zbog izdašnih poticaja, ali to rezultira i efektima kao što je onaj da orasi u RH drže prvo mjesto po širenju u tom sektoru: „To pak znači da prvih nekoliko godina nemate nikakav prihod, jer stablu treba neko vrijeme da izraste na rod. Sama politika EU-a tako utječe na proizvodnju u RH, pri čemu ne uvjetuje potpore količinom dobivene hrane. Drugim riječima, ako želimo bolji efekt za neke druge grane proizvodnje, npr. mljekarstvo, trebaju nam neke druge mjere. Neke već postoje i dobre su, ali ne i dostatne, bojim se.”
Inflacija kao novi krizni faktor
Ministarstvo poljoprivrede RH je tako uvelo proizvodno vezana plaćanja, a gdje potpore ovise o liniji proizvodnje koja ide od broja grla stoke do izvoženja stajnjaka na oranicu. „Ipak, kad zbrojimo sve elemente“, nastavlja Mato Brlošić. „među kojima se u zadnje vrijeme ističe ekstreman rast cijena žitarica, teško da će u Hrvatskoj biti pomaka k ekonomičnijem poslovanju. Ta pogledajte samo cijenu mineralnih gnojiva danas.“ Ona se, dakle, u odnosu na predpandemijsko razdoblje već utrostručila, i zbog rastuće cijene plina – sirovine za proizvodnju gnojiva – kreće se inflacijski dalje prema četverostrukoj vrijednosti. Omotnica s potporama za poljoprivredu se povrh svega smanjila za 15 posto, za razdoblje od 2023. do 2027. godine.
Obaveze za dosezanje punog iznosa potpore će biti veće, na tragu zelene politike EU-a i navedene ekološke poljoprivredne proizvodnje. No treba reći da Bruxelles u tome planira korištenje 50 posto manje pesticida i 20 posto manje umjetnih gnojiva. Gro hrvatske proizvodnje neće moći pratiti takve zahtjeve, što očekivano vodi u daljnju stagnaciju ionako oslabljenog agrara. Pojedini segmenti mogli bi tako praktično iščeznuti s popisa zastupljenih poljoprivrednih djelatnosti. Ili će u međuvremenu možda stasati ona brojna stabla oraha, pa da glavnina stanovništva RH pređe na ishranu njihovim plodom.
