EM je razvijen u Japanu prije 30 godina i sada je globalna tehnologija s ogromnim brojem sljedbenika diljem svijeta. EM je jedinstveni sastav raznolike skupine bakterija, kvasaca i gljivica (više od 80 sojeva) koji je temeljito ispitan i dokazano siguran za ljude i životinje. Jedna od prednosti EM-a je to što se radi o raznolikoj kombinaciji mikroba, što mu daje svestranost u smislu širokog raspona primjena u kojima se može koristiti.
Danas se EM koristi u mnogim sustavima koji se odnose na poljoprivredu i upravljanje okolišem. Oni sežu od sustava proizvodnje usjeva i životinja do jedinica za uzgoj stoke i akvakulture. EM se široko koristi u upravljanju okolišem za razgradnju i što je još važnije za recikliranje otpada, kako krutog tako i tekućeg.
Kako radi? EM djeluje tako da prirodni procesi funkcioniraju onako kako je to priroda zamislila. Važan koncept u razumijevanju načina na koji mikrobi rade je da oni funkcioniraju u timovima i oslanjaju se jedni na druge kako bi mogli raditi pojedinačno, a time i učinkovito kao kombinacija.
Zdravo tlo i čista voda održavaju se raznolikošću i ravnotežom zajednice mikroorganizama unutar njih. Na primjer, kada se ravnoteža mikroorganizama u tlu poremeti, tlo će biti osiromašeno i usjevi neće dobro rasti. Međutim, ako se aktiviraju domaći mikroorganizmi, stanje tla će se poboljšati. Kada je mikrobiologija tla u ravnoteži, biljke će biti zdrave, dakle otpornije na oštećenja uzrokovana stresorima poput bolesti ili štetnih insekata.
U zagađenim rijekama izumiru vrste koje ne mogu preživjeti u degradiranom okolišu i ekosustav postaje degradiran. Suprotno tome, ako je raznolikost mikroorganizama bogata, sposobnost prirode za samopročišćavanje je poboljšana i čista voda će se vratiti. Razlog zbog kojeg EM može riješiti probleme koje radi je taj što EM uspostavlja zdravu ravnotežu mikroorganizama u ekosustavu, čime se povećava njegova sposobnost samopročišćavanja.
Ovi mikroorganizmi su potpuno prirodni i svi se nalaze u okolišu, a mnogi se mogu naći i u preradi hrane (npr. bakterije mliječne kiseline u jogurtu).
Kako mogu koristiti EM? Danas se EM koristi u mnogim sustavima koji se odnose na poljoprivredu i upravljanje okolišem. Oni sežu od sustava proizvodnje usjeva i životinja do jedinica za uzgoj stoke i akvakulture. EM se široko koristi u upravljanju okolišem za razgradnju i što je još važnije za recikliranje otpada, kako krutog tako i tekućeg.
Primjena i korištenje EM tehnologije u Novom Zelandu je široka i raznolika:
Od usjeva poput graška, pšenice, lana do luka, krumpira, mrkve i graha.
Od ovaca, krava i jelena, do svinja i kokoši
Od vinskog grožđa i maslina do šafrana i lavande
Od recikliranja otpada od hrane u restoranima i školama do vrtova
Od otpada od hrane u kućanstvima do većih uredskih blokova i sveučilišta koja skupljaju otpad od hrane za vrijeme ručka.
Od malih kompostnih WC-a u kućama za odmor do velikih kompostnih WC-a u planinskim kolibama za turiste i planinare.
Od kontrole mirisa na komercijalnim i velikim gradskim kompostištima do kontrole mirisa i poboljšanja kvalitete vode u vinogradima koji pročišćavaju vlastite otpadne vode. Dok je u početku uporaba EM-a bila ograničena na poljoprivredu, u novije vrijeme sektor rasta su vinogradi i gospodarenje otpadom .
Koje su prednosti korištenja EM-a? EM je nevjerojatna tehnologija s ispitivanjima provedenim diljem svijeta koja pokazuju da može:
Aktivirajte život u tlu
Promovirajte život biljaka
Poboljšati reakciju gnojiva
Suzbiti štetne mikrobe
Vratiti kvalitetu vode
Aktivirajte kompost
Kontrolirajte miris
Bioaktivni sustavi septičkih jama
Popis se nastavlja i možete biti sigurni kada koristite ovaj proizvod da je 100% certificiran organski i siguran za upotrebu.
Prema dostupnim podacima, u RH su u većoj ili manjoj mjeri prisutne sve prepoznate prijetnje i degradacijski procesi vezani za tlo – piše u Izvješću o okolišu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja
Gubitak hranjivih tvari u tlu globalno je jedan od najvećih problema za sigurnost hrane i održivost ekosustava tla, no o tome se premalo govori. Ispitivanje plodnosti tla obavljaju ovlašteni laboratoriji koji podatke dostavljaju Centru za tlo Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH).
Plodnost tla – Dostupni podaci Centra za tlo proizašli iz ispitivanja plodnosti tla pokazuju da je prisutan problem smanjenja humoznosti i povećanje kiselosti našeg poljoprivrednog tla. Prosječan sadržaj humusa je na 60 posto površina poljoprivrednog tla manji od dva posto, 34,18 posto površina tla prosječno sadrže između dva i tri posto humusa, dok je kod samo 5,83 posto površina zabilježen povoljni sadržaj humusa koji je viši od tri posto – ističu u Zavodu za zaštitu okoliša i prirode. U Hrvatskoj najveći prosječni udio organskog ugljika i ukupnog dušika u sloju do 30 centimetara imaju šumska tla, područja obrasla makijom i grmljem, močvare i travnjaci, a najmanji površine pod poljoprivrednom proizvodnjom. Za stvaranje jednog centimetra tla potrebno je, napominju, i do 1000 godina, pogotovo u krškim područjima. Propusno, neprekriveno tlo štiti nas od toplinskih valova, posebno u gradovima, tlo skuplja i pohranjuje ugljik, sprečava i regulira plavljenje, pohranjuje, filtrira i transformira hranjive tvari, onečišćujuće tvari i vodu, a ne treba smetnuti s uma da se 95 posto hrane izravno ili neizravno proizvodi na tlu.
U Izvješću o stanju okoliša u Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. godine, koje je izradilo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, a dostavljeno je ovih dana Hrvatskom saboru, navodi se da prekomjerna gnojidba dušikom smanjuje prinos biljaka i može doći do ispiranja nitrata te onečišćenja podzemnih voda na laganim i propusnim tlima. Nedostatak dušika ili fosfora pak može uzrokovati degradaciju plodnosti tla i eroziju. – Prema dostupnim podacima, u RH su u većoj ili manjoj mjeri prisutne sve prepoznate prijetnje i degradacijski procesi vezani za tlo kao što su erozija, smanjenje organske tvari, onečišćenje, zaslanjivanje, zbijanje, trajno prekrivanje tla i zemljišta, gubitak bioraznolikosti, plavljenja i klizišta. Ove štete rezultat su neodrživog gospodarenja zemljištem, prekomjernog iskorištavanja i taloženja onečišćujućih tvari te klimatskih promjena i prirodnih procesa – piše u Izvješću. Poljoprivredna područja u Hrvatskoj zauzimaju oko 2,248.000 hektara. Površina poljoprivrednih područja od 2012. do 2018. smanjila se za 1317 hektara. Od 2017. do 2020. godine provedbom kontrole plodnosti tla poljoprivrednog zemljišta analizirano je ukupno 12.577 uzoraka tla, najviše na području Slavonije. Povećanje kiselosti Jedan od problema je i zaslanjenje tala. Prema procjenama, zaslanjivanje tla u Europi zahvaća oko 3,8 milijuna hektara, a u Hrvatskoj takvog tla ima u dolini Neretve na oko 1898 hektara, od čega 1348 navodnjavanog, na području Vranskog bazena te u donjem toku rijeke Mirne i Raše u Istri. Dostupni podaci Centra za tlo pokazuju da je na poljoprivrednim tlima uočen i problem smanjenja humoznosti i povećanje kiselosti tla.
Prokarioti bez stanične stijenke iz razreda Mollicutes kao biljne patogene bakterije, uzrokuju više stotina bolesti na raznim gospodarski i ekonomski važnim biljkama (riža, šećerna repa, kukuruz, krumpir, vinova loza i različite voćne vrste, ukrasno bilje). Genom fitoplazmi je vrlo mali (600.000 baznih parova do 1.200 000 bp); u usporedbi s bakterijskim genomima (Seemüller i sur., 1998.). Pleomorfne su sa varijacijama veličine od 200 do 800 nm. Visoko plastični genomi omogućuju im brzu prilagodbu na nove domaćine, sa ogromnim gubicima prinosa kod ekonomski važnih usjeva. U znanstvenom smislu aktivno se proučavaju. Za otkrivanje fitoplazmi u floemskom tkivu koriste se različite boje koje su specifične za DNK (DAPI, Dienes) uz mikroskopski pregled. U floemu nema biljne DNA koja bi mogla ometati test (Schaper, Seemüller, 1982.). Mogu interferirati druge prisutne bakterije u floemu, te može biti teško identificirati prave stanice floema mikroskopom.
Enzimski imunosorbentni test (ELISA) korišten je za otkrivanje specifičnih mikoplazmi, ali ne sa uvijek uvjerljivim rezultatima (Chen i sur., 1989.). Korštenjem monoklonskih protutijela poboljšala se specifičnost i osjetljivost testa ali je još uvijek teško razviti nove testove npr. za otkrivanje fitoplazmi kod vrste Euphorbia puclherrima. Za otkrivanje velikog broja mikroogranizama te fitoplazmi u posljednjih deset godina koriste se PCR testovi. Nalaze se na granici između virusa i bakterija kao ˵specifični mikroorganizmi˶ slični mikoplazmama (animalnim i ljudskim patogenima), formalnog naziva mikoplazmoliki organizmi-(MLO); (Doi i sur., 1967.). Povezane su sa zarazama preko 700 biljnih vrsta u svijetu. Prenose ih insekti vektori (lisnjaci i psilidi). Insekti koji se hrane floemom iz porodica; Cicadellidae, Cixiidae, Cercopidae, Derbidae, Delphacidae i Psyllidae (Weintraub i Beanland 2006; Linck i Reineke 2019; Quaglino i sur., 2019.; Jakovljević i sur., 2020.).
Nedavne molekularne studije otkrile su jedinstvene biološke značajke fitoplazmi. U zadnjih deset godina bolest je progresirala sa sporadičnim pojavama zaraze, pa sve do epidemioloških razmjera. Primjer u vinogradima su i do 50 % inficiranih trsova ovim patogenom. Širenje fitoplazmoza vinove loze u Hrvatskoj i u svijetu (Europa i Australija) poprima zabrinjavajuće razmjere. Prema iskustvima iz drugih zemalja koja pokazuju da postoji određena cikličnost u progresiji i regresiji zaraze. Epidemija na nekom području obično traje 2-3 godine, a nakon toga dolazi do postupnog smirivanja, što može potrajati i duže vrijeme, također i sa slučajevima ˵samoozdravljenja˶. Ograničene su na floem, a modificiraju ravnotežu biljnih hormona i uzrokuju promjene u morfologiji biljaka. Sa širokim rasponom simptoma kod zaraženih biljaka; zaostajanje u razvoju, žutilo, razvoj brojnih sitnih grana-izdanaka sa malim listovima, filodijima (formiranje listova nalik tkivima umjesto cvjetova), virescencija (ozelenjavanje cvjetnih organa), proliferacija (rast izbojaka iz cvjetnih organa), ljubičasti vrh (crvenilo listova i stabljike), nekroza floema (transportnog tkiva prozenhimatičnih stanica). Postoje poteškoće kod uzgoja fitoplazmi ˶in vitro˵ i genetskoj manipulaciji, ali i zbog njihovih bioloških svojstava kao što su; ograničenje na stanice floema, neprenosivost ručnom inokulacijom, visokom vektorskom specifičnošću.
Japansko društvo i prof. biljne patologije (Sveučilišta u Tokiju); izvijestilo je da se fitoplazme prenose cijepljenjem, iako je uzročnik ostao nepoznat (Shiral 1890.). Kao prijavljeni slučajevi od početka dvadesetog stoljeća kao virusne bolesti biljaka označene su na Paulowniji sp., (Kawakami 1902.). žuta riža patuljasta bolest (Japan), astera žuta bolest, (Kunkel) SAD. Ove bolesti su u početku smatrane virusima zbog prenošenja insektima i simptomima sličnim kao kod virusa. Međutim nakon otkrivanja pleomorfnih tijela (Doi i sur., 1967.). nalik na mikoplazme u dijelovima floema biljaka, imenovani su organizmi slični mikoplazmi (MLO); zbog njihovih morfoloških sličnosti sa mikoplazmama kao i osjetljivosti na tetraciklinske antibiotike (Ishiee i sur., 1976.). Otkriće ovih novih biljnih patogena je kasnije potvrđeno u studijama (Granados i sur., 1968; Hull i sur., 1969.). Zbog nemogućnosti klasifikacije (biologije i taksonomije); svaki MLO je imenovan na temelju svog prirodnog domaćina i simptoma. Nomenklaturom od kasnih 1980-tih, gdje je nekoliko stotina MLO-a, prijavljeno na globalnoj razini, 63 u Japanu (Kishi, 1987.). Početkom 90-tih godina gen 16S rRNA sekvence MLO-a, te su također ˵uspoređene kod Acholeplasma laidlawii, Spiroplasma citri i nekoliko mikoplazmi (Kushe i Kirkpatrick 1992., Namba i sur., 1993.). Ove analize otkrile su da su MLO monofiletska skupina unutar razreda Mollicutes, ali su bliže srodnicima Acholeoplasma spp. nego Spiroplasma spp. i mikoplazme životinja. Godine 1994. naziv ˵phytoplasmas˶ usvojio je Phytoplasma Working Team na desetom kongresu Međunarodne organizacije mikoplazmologije za zajedničko označavanje MLO. Predloženo je da su fitoplazme u novom rodu Candidatus Phytoplasma (IRPCM-The International Organization for Mycoplasmology, 2004.).
U svijetu je približno zabilježeno 40 fitoplazmatskih vrsta (Hogenhout i sur. 2008; Jung i sur., 2002, 2003b, c; Sawa yanagi i sur. 1999.). Kapacitet kukaca u stjecanju, prijenosu, preživljavanju i rasponu domaćina, izravno određuje epidemiologija fitoplazmi. Insekti koji se hrane floemom dobivaju fitoplazme od oboljelih biljaka tijekom hranjenja, koje prodiru u intestinalni dio (prva barijera), cirkuliraju u hemolimfi, ulaskom u žlijezde slinovnice (druga barijera), te se razmnožavaju. U ovom trenutku insekti postaju vektori. Nakon što se hrane sa zdravim biljkama one se zaraze. Zbog mogućih vektorskih proširenja raspona domaćina i njihovih promjena fitoplazme mogu zaraziti i nespecifične biljke bez pokazivanja simptoma. Kvantitativnom lančanom reakcijom polimeraze koje su korištene da bi se pregledalo 227 primjeraka cikada diljem svijeta u prirodnim staništima uz prijavljenu prisutnost šest sojeva fitoplazmi, koje još nisu okarakterizirane (Trivellone i sur.). Uzorci korišteni u široko korištenoj PCR detekciji fitoplazmi sa molekularnim dijagnostičkim pristupom, pokazali su da je ukupno bilo deset primjeraka insekata koji su sadržavali fitoplazme, od kojih je devet dosad nepoznatih sojeva. Novi otkriveni sojevi fitoplazmi predstavaljali su pet novih podskupina od četiri različite ribosomske (16Sr skupine). Fitoplazme se mogu eliminirati iz biljnih domaćina s obzirom da su toplinski labilne i nisu prisutne u meristemu izbojaka (Lee i Davis, 1992.). Osjetljive su na antibiotike tetracikline (Heintz, 1989.). Primjenjeno je nekoliko metoda na čistom biljnom materijalu za fitoplazme, što je uključivalo ˶in vitro˵ kulturu tkiva kao što je vrh izbojka (Dale i Cheyne, 1993.)., ili mikropropagaciju (Davies i Clark, 1994.)., a ponekad i u kombinaciji s toplinskim ili antibiotskim tretmanom.
Fitoplazmatske bolesti povrtnih kultura karakteriziraju simptomi kao što su: malo lišća, filodija, virescencija cvijeta, veliki pupoljci, deformitet biljaka, cvjetna malformacija i vaskularna diskoloracija. Fitoplazme u skupini 16SrIII induciraju simptome malog rasta, zaostajanja u razvoju, deformitet biljaka, kod različitog povrća (kupus, tikvice, krumpir rajčica i čili paprika. Bolest velikih pupova rajčice mogla bi se povezati s različitim skupinama fitoplazme u različitim geografskim područjima. Prema istraživanjima u Turskoj uzorci rajčice bili su pozitivni kod određivanja fitoplazmi Nested-PCR i univerzalnim fitoplazmatskim 16SrRNA specifičnim početnicama. Kao simptomi navode se; grmoliki izgled biljaka rajčice, ljubičasto i smotano lišće, deformaciju pupoljaka i plodova, uvijanje i crvenilo listova, sterilnost cvjetova i smanjenje same veličine biljke (Phytoplasma solani). Kod plodova jagode, maline, kupine, borovnica, brusnice i ribizla koji se još nazivaju “superhrana” i uzgajaju se na svim kontinentima, a njihovi plodovi su također domaćini brojnih patogenih gljiva, fitoplazmi, virusa, viroida i bakterija. Zbog nutritivnih svojstava i bioaktivnog djelovanja imaju važno mjesto u ljudskoj prehrani sa povećavanjem globalne proizvodnje.
Stabla kruške u provinciji Malatya u Turskoj imala su simptome jakog crvenila, patuljast rast i proliferaciju izdanaka. PCR sekvencioniranjem potvrđena je prisutnost fitoplazmi koje su se razlikovale ovisno o domaćinu; Phytoplasma pyri, Canditatus Phytoplasma trifolli, Candidatus Phytoplasma solani. Neredovita prisutnost fitoplazmi (voćarske kulture, povrtne kulture i korovi) pokazuje njihovo kontinuirano širenje sa zaražavanjem novih usjeva, nastanjujući stalno nove horizonte. Kod vinove loze postoji karakteristična lomljivost listova, sa trokutastim, srcolikim oblicima zbog njihovog uvijanja, ovisno o sorti pojavljuju se različiti stupnjevi promjene boje razlaganjem klorofila sa pojavom pigmenata; antocijana i karotenoida. Promjene boje vide se kod bijelih sorata u različitim tonovima na nervaturi lista svjetlozelena, žuta boja do zagasita. Crne sorte imaju promjene u nijansama crvene boje svjetlo, tamno. Kod infekcije mladi dijelovi prestaju s porastom te se skraćuju internodiji, uz slabo dozrijevanje gdje mladice ostaju zeljaste sve do kraja vegetacije. Zbog nedostatka plutastog tkiva u jesenskom i zimskom periodu dolazi do smrzavanja, te se na bazalnom dijelu vide crne pustule, do potpune osušenosti. Simptomi zaraze fitoplazma na trsovima najjasnije se vide u fazi cvatnje (lipanj, srpanj), te u (kolovozu i listopadu), kada se jasno mogu determinitrati tamnozeleni listovi i svjetlozeleni koji su inficirani. Kao vektori fitoplazmi ističu se cvrčci reda Homoptera; vrste Scaphoideus titanus Ball i Hyalestehes obsoletus Signoret, osim njih prisutni su i Reptalus cuspidatus, Cicadela viridis, Cixius wagneri, Metcalfa pruinosa (Budinščak i sur. 2005.). Mjera za suzbijanje širenja fitoplazmi je sadnja zdravog i certificiranog sadnog materijala, te manje osjetljivih kultivara vinove loze.
Brzim otkrivanjem uz karakterizaciju patogena moguće je kontrolirati razvoj fitoplazmatskih bolesti. Zbog povećane međunarodne trgovine sadnim materijalom, dolazi do pojave novih patogena i njihovih varijanti. Kod malih voćnjaka brze klimatske promjene imaju također utjecaj na pojavu bolesti. Fitoplazme voćnjaka moguće je identificirati molekularnim markerima za praćenje distribucije populacije insekata vektora. Istraživanjima na genetskoj i induciranoj rezistentnosti fitoplazmi kod voćaka i vinove loze, sa razvojem inovativnih načina kontrole vektora, uz primjenu genetske otpornosti kod jabuke. Sa modelnim sustavima za proučavanje mehanizma genetske otpornosti kod stabla kruške i žutila koštićavog voća, uz pokušaje utvrđivanja genetske otpornosti vinove loze. Molekularna i histološka istraživanja na voćkama i vinovoj lozi omogućila su bolje razumijevanje reakcije biljke na infekciju fitoplazmom. Poticanje otpornosti bioaktivnim spojevima uglavnom na vinovoj lozi. Danas je kontrola vektora i insekata najučinkovitiji način za ograničenje širenja fitoplazmatskih bolesti voćaka i vinove loze. Osnovni podaci o identifikaciji vrste, populacije vektora sa ekološki prihvatljivom zaštitom bilja, repelentima, omogućavaju ne kemijsku kontrolu. Prema studiji sa Sveučilišta Bologne (Zavoda za patologiju biljaka); molekularnom karakterizacijom mikrobnih zajednica, koje su povezane sa različitim vrstama cikada-vektora, otkriven je endosimbiont Candidatus Sulcia muelleri, uz dobivene sekvence genoma više različitih fitoplazmi.
Tlo je lako previdjeti kao i prljavštinu na našim cipelama; ništa do čega nam je zapravo stalo, osim ako niste vrtlar ili farmer. Ali to je, naravno, ključno za naš opstanak. Kao i bez tla , uzgoj hrane postaje problem.
Mješavina mineralnog i organskog otpada koji vrvi s mikroorganizmima, tlo je složena tvar. Jedan centimetar gornjeg sloja tla bogatog hranjivim tvarima, tako sastavnog dijela produktivnog poljoprivrednog zemljišta, može trebati stotine godina da se razvije. Ali potrebno je daleko manje vremena da se osuši i potencijalno erodira kao posljedica suše — poput one koja je ovog ljeta držala Europu u svojim rukama.
“Ono što vidimo je da sada suše postaju tako intenzivne, a erozija tla također postaje sve intenzivnija”, rekla je Lizeth Vasconez Navas, istraživačica na Institutu za znanost o tlu Sveučilišta u Hamburgu.
Iako bi to moglo biti kontraintuitivno nakon mjeseci s malo kiše, jak pljusak nije nužno blagoslov za poljoprivrednike. Određena tla, posebno ona koja sadrže glinu, mogu postati toliko suha da više nisu u stanju učinkovito upijati vodu, pa kada kiša padne, voda na kraju teče preko tla, ispirajući tone zemlje i vrijednih hranjivih tvari, a potencijalno i što dovodi do bujičnih poplava .
Ako bi se spriječilo da se isušena tla izgube zbog erozije, stručnjaci kažu da je ključno uspostaviti novi pokrov tla što je prije moguće.
Brzorastuće biljke mogu pomoći u sprječavanju daljnjeg gubitka tla dok istovremeno pomažu nadoknaditi izgubljene hranjive tvari fiksiranjem dušika u tlu.
Ovi “pokrovni usjevi” kao što su mahunarke, pšenica, zob i ječam mogu djelovati kao vrsta prirodnog štita, usporavajući isparavanje i zadržavajući vlagu, a istovremeno smanjujući temperaturu na razini tla.
Oni mogu obnoviti zdravlje tla tijekom vremena kontroliranjem erozije, suzbijanjem korova i štetočina, stabilizacijom korijenskog sustava i povećanjem organske tvari, prema izvješću iz 2021. godine Vijeća za energiju, okoliš i vodu, indijske neprofitne istraživačke ustanove.
Drugi način zadržavanja vlage u tlu je nanošenje sloja malča – idealno u obliku komposta zelenog otpada biljnog porijekla – na njegovu površinu, rekla je Lynda Deeks, viša znanstvena suradnica za znanost o tlu na Sveučilištu Cranfield u Velikoj Britaniji. “S vremenom će se zapravo ugraditi u tlo i tako povećati organsku tvar.”
Biološka aktivnost u zemlji opada pri ekstremnoj vrućini
Vlažnost tla također je važna za podzemno životinjsko carstvo.
“Kada postane tako suho i tako vruće, mikroorganizmi prestaju sa svojom aktivnošću”, rekla je Nicole Wellbrock. Bez unosa organizama poput nematoda, na primjer, rekla je da se sustav kruženja hranjivih tvari – koji biljkama daje ono što im je potrebno za rast – usporava.
I nije to samo mikroskopski život. “Kad postane suho, gliste prirodno prelaze u stanje koje se zove estivacija – one zapravo odlaze u san”, rekao je Roy Nielsen, ekolog za tlo sa Instituta James Hutton u Dundeeju, Škotska. Gliste tada prestaju dodavati organsku tvar i prozračivati tlo što također smanjuje sposobnost drenaže vode.
Vraćanje drveća na poljoprivredno zemljište
Drveće ne samo da pomaže u kontroli erozije i isparavanja i stvaranju hlada, već može pomoći i u revitalizaciji tla oštećenog sušom.
Određene vrste drveća, poznate kao stabla gnojiva, uzimaju dušik iz zraka i talože ga u tlo kroz svoje korijenje i lišće koje pada. To pomaže poljoprivrednicima da poboljšaju plodnost tla s jeftinom alternativom industrijskim gnojivima. U Malaviju, Zambiji, Burkini Faso i drugim zemljama podsaharske Afrike, ova stabla pomažu udvostručiti ili utrostručiti prinose kukuruza , ključne prehrambene namirnice.
Niskotehnološka rješenja i inspiracija iz drevnih civilizacija
U ruralnim područjima Tanzanije i Kenije , seoske zajednice koriste metode niske tehnologije za borbu protiv dezertifikacije.
Njihova tehnika uključuje kopanje polukružnih udubljenja, poznatih kao “bunds”, u zemlju koja skupljaju vodu kada pada kiša, sprječavajući njezino brzo isparavanje iz spaljenog tla. Zatim se u te snopove sije sjeme trave koje, klijanjem, ograničava eroziju tla i snižava temperaturu tla.
Rastuća globalna zajednica zaštitnika prirode traži rješenja u prošlosti obnavljanjem terasa među zapuštenim poljoprivrednim zemljištima. Terase potječu iz brončanog doba i mogu se pronaći na mjestima kao što je Machu Picchu u Peruu. Njihove uzastopne nagnute ravnine — nalik stepenicama usječenim u zemlju — ograničavaju eroziju tla sprječavajući otjecanje. Ovaj oblik poljoprivrede, koji se nije uspio natjecati s velikim uzgojem tijekom 20. stoljeća, sada se vraća u mjestima poput Italije i Japana.
Dok postoji niz mogućnosti za pomoć u osiguravanju produktivnosti tla, raznolikost ekosustava, sastava tla i niza uvjeta znači da ne postoji lijek za optimalno zdravlje tla. Osobito u svjetlu klimatskih promjena.
Unatoč tome, jedna od najboljih strategija za osiguravanje da se tlo može nositi s vremenskim ekstremima jest nastojanje da se ometaju minimalno, rekao je britanski stručnjak Deeks. Organizmi u zemlji pomažu u stvaranju putova koji lijepe zemlju dok otvaraju pore za vodu i zrak, što je ključno za osiguravanje apsorpcije kiše. “Što manje radimo tlu, to bolje”, rekla je.
