No za takve politike nema potrebe iz jednostavnog razloga što je Hrvatska više nego samodostatna u proizvodnji žitarica, posebno pšenice i kukuruza. Hrvatska je u 2021. proizvela 2.2 milijuna tona kukuruza i 936 tisuća tona pšenice, od čega je više od pola izvezeno. Cijene pšenice već godinama rastu.

Čemu zabranjivati izvoz u vremenu kada je cijena na svjetskom tržištu ekstremno visoka i time praktički zabranjivati poljoprivrednicima da zarade? Posebno je to apsurdno u situaciji kada će za sljedeću sezonu rast cijena goriva jako podići trošak sjetve i žetve, a rast cijene plina, koji je ključan u proizvodnji umjetnih gnojiva, dodatno će podignuti troškove proizvodnje.

Apsurdna je ideja da se, kada se može očekivati toliko velik rast troškova u ovoj godini, zabrani poljoprivrednicima zarada na svjetskom tržištu. Još je apsurdnije to što će ti poljoprivrednici moliti državu i lobirati za dodatne subvencije, iako je poljoprivreda najviše subvencionirana djelatnost u državi, zbog tih poskupljenja.

Ako im se zabrani izvoz, onda će imati i jak argument za traženje dodatnih subvencija. Država im je zabranila da dodatno zarade pa se treba odužiti tako da im pokrije troškove. Prelijevanje iz šupljeg u prazno – država im zabranjuje da zarade, ali im nadoknađuje troškove.

Pod “država” se misli na one koji plaćaju porez u državni proračun, točnije oni koji plate više poreza u proračun nego što iz proračuna dobiju. A u Hrvatskoj je takvih jako malo, toliko malo da ih se može nazvati neopjevanim herojima koji cijelu državu drže na svojim ramenima.

Europska unija je najveći svjetski proizvođač pšenice i proizvede između 120 i 140 milijuna tona godišnje. Ali iako je veliki proizvođač, oko 90% uroda potroši sama. Također je četvrti svjetski proizvođač kukuruza, nakon SAD-a, Kine i Brazila.

Na Ukrajinu i Rusiju otpada više od četvrtina svjetskog izvoza pšenice, ali uglavnom se radi o pšenici loše kvalitete i ne izvozi se u Europsku uniju. Izvozi se u zemlje poput Egipta, Turske, Bangladeša, Nigerije, Indonezije i Filipina.

Europska unija stoga kao cjelina ne može ostati bez pšenice zbog Ukrajine i Rusije jer je odande nije ni uvozila. Stvarati paniku oko navodnog manjka pšenice i kukuruza u toj situaciji je u najmanju ruku neozbiljno i bez temelja.

Zanemaruje se i činjenica da Europa nije jedini kontinent na kojem se sije pšenica. Ljude čak iznenadi podatak da je drugi najveći izvoznik pšenice u svijetu Kanada, na koju baš i ne pomislimo kada se raspravlja o zlatnim poljima pšenice. No prošla godina je bila loša za urod kanadske pšenice.

Šesti najveći izvoznik je daleka Australija. Tu je žetva 2021. bila iznadprosječno dobra, a očekuje se i da će sljedeća žetva biti rekordna. Ono što je potencijalni problem je udaljenost same Australije, tj. prijevoz pšenice, posebno pošto su svjetski logistički lanci posljednje dvije godine u kaosu.

Sedmi najveći izvoznik u svijetu je Argentina, koja je isto imala rekordan urod. Argentina pak ima kvote na izvoz mnogo poljoprivrednih proizvoda, pa tako i pšenicu. Kako je urod rekordan, a cijena na svjetskom tržištu ekstremno visoka, onda je za pretpostaviti da će država dopustiti dodatan izvoz jer je kvota već ispunjena.

Kanada, Australija i Argentina su odgovorne za četvrtinu svjetskog izvoza pšenice i dodatnim količinama donekle mogu nadomjestiti gubitak ruske i ukrajinske pšenice za svjetsku ekonomiju. To za EU predstavlja problem zbog rasta cijena kruha i ostalih prehrambenih proizvoda, no u Africi bi moglo predstavljati pitanje života i smrti, tj. gladi.

Afrika je u poljoprivredi, kao u mnogočemu drugome, neiskorišteni potencijal. Prinosi po hektaru su još uvijek niski, a upotreba umjetnih gnojiva i drugih modernih metoda poljoprivredne proizvodnje jako ograničena.

Jedan od razloga zbog kojih neki panično reagiraju po pitanju opskrbe hranom je dojam da u svijetu ima sve više ljudi, a sve manje hrane. To jednostavno nije točno.

Da, ljudi je sve više, ali je i sve više hrane. Broj gladnih, apsolutno i relativno, drastično pada desetljećima. Prosječan dnevni unos kalorija po osobi se povećao u cijelom svijetu, čak i u Africi. Početkom 21. stoljeća je u svijetu bilo pothranjeno 13.60 posto ljudi, a 2018. tek 8.8 posto. U Africi je postotak pothranjenih pao s 27.60 posto početkom stoljeća na 21.40 posto 2017. U svijetu je danas ukupno oko 170 milijuna ljudi manje pothranjeno nego prije dvadeset godina.

Prosječan stanovnik Afrike je 1990. unosio 2100 kalorija hrane, a 2018. 2332 kalorije. U Hrvatskoj je kalorijski unos 1992. iznosio 2312 kalorija, manje nego danas u Africi, a 2018. 3074 kalorije.

Urod svih poljoprivrednih proizvoda, pa tako i pšenice i kukuruza, strahovito se povećao posljednjih desetljeća. Primjerice, od 1961. se urod žitarica po hektaru u svijetu utrostručio, brže nego što je rastao broj stanovnika.

Urod žitarica (pšenica, kukuruz itd.) u Hrvatskoj je 1992. bio manji od 4 tone po hektaru, a do 2018. je narastao na gotovo 7 tona po hektaru. Gledajući samo pšenicu, urod po hektaru je 1992. iznosio 3.9 tona, a 2018. 5.4 tone. Urod kukuruza je pak narastao s 4.15 tona po hektaru 1992. na 9.12 tona 2018. Naravno, rast nije neprestan i postoje oscilacije, ali posljednjih godina Hrvatska bilježi rekordan urod pšenice.

Strahovi o nestanku pšenice u državi koja je dio najvećeg svjetskog tržišta pšenice (EU) su sasvim neutemeljeni. Hrvatska ne samo da ima dovoljno pšenice i kukuruza nego ih proizvodi dvostruko više nego što joj treba da bi prehranila vlastito stanovništvo.

Zabrana izvoza je praktički zabrana poljoprivrednicima da zarade na visokoj cijeni u svijetu, što će im biti velika pomoć zbog rastućih troškova proizvodnje uslijed rasta cijene goriva i umjetnog gnojiva. Ideja da se zabrani zarada kako bi je se jednog dana moralo subvencionirati zbog rasta troškova je budalaština.

Cjenovni mehanizam se ne može slomiti, a pokušaji njegovog zaustavljanja stvaraju ogromne probleme u budućnosti.