Najviša prosječna cijena hektara obradive zemlje u EU postignuta je u Nizozemskoj, gotovo 63.000 eura, dok je u Hrvatskoj u prosjeku iznosila 2.809 eura ili 22,5 puta manje, pokazuju najnoviji podaci Eurostata. popustio, vlasnici zemljišta s nepoznatim boravištem su zaštićeni Kako navodi europski statistički ured, Nizozemska bilježi najvišu prosječnu cijenu obradive površine u EU na nacionalnoj razini – ona je u 2016. iznosila 62.972 eura po hektaru, što je za 1.572 eura više nego u 2015. te čak 12.171 eura više nego 2011. Ipak, kad se gleda prosječna kupovna cijena obradive površine po regijama, najskuplji hektar bio je 2016. u talijanskoj regiji Liguriji, u prosjeku 108.000 eura po hektaru.
S druge strane spektra, najjeftiniji hektar obradive zemlje bio je u Rumunjskoj, u prosjeku mu se cijena u 2016. godini kretala oko 1.958 eura. Na razini regija, najjeftiniji hektar bio je u jugozapadnoj regiji Bugarske, u prosjeku oko 1.165 eura. U Hrvatskoj je prosječna cijena hektara obradive površine u 2016. iznosila 2.809 eura ili 83 eura više nego u 2015. Po regijama, u kontinentalnoj Hrvatskoj hektar obradive zemlje prodavao se po 2.739 eura ili 89 eura više nego godinu ranije, a u jadranskoj Hrvatskoj po 4.651 eura ili 54 eura nižoj, podaci su Eurostata. U Eurostatu napominju da cijene zemljišta ovise o nacionalnim, regionalnim i lokalnim faktorima, poput zakonskih propisa, kvalitete zemlje, klime i sl., kao i odnosa između ponude i potražnje, u što su uključena i pravila o stranom vlasništvu. Iz tog razloga, dodaju, zanimljivo je pratiti kretanje cijena zemljišta kroz vremensko razdoblje. Iz raspoloživih podataka vidljivo je tako da je najsnažniji rast cijene obradivog poljoprivrednog zemljišta u pet godina do 2016. zabilježen u Češkoj, gdje je cijena hektara utrostručena, te u Litvi, Estoniji, Latviji i Mađarskoj, gdje je udvostručena. U svim članicama u tom razdoblju cijene zemljišta su porasle, no po nižim stopama. Za Hrvatsku su iznijeti podaci samo za 2015. i 2016. godinu.
Nakon što je krajem siječnja ugašena proizvodnja u virovitičkoj šećerani, ovih dana stigla je vijest i o gašenju šećerane u Osijeku, a vidjet ćemo hoće li slična sudbina zadesiti i treću, zadnju hrvatsku šećeranu, u Županji.
Šećeranama je u velikoj mjeri presudilo ukidanje proizvodnih kvota 2017. godine, nakon čega je u Hrvatskoj došlo do snažnog pada proizvodnje šećerne repe i šećera. Od 1968. na razini Europske unije definirala se godišnja kvota proizvodnje šećera, čime se proizvođačima davala određena sigurnost, ali im se i limitirao tržišni potencijal.
Očekivanja su bila da će ukidanjem kvota proizvodnja rasti. Šećerane su posljednjih nekoliko godina imale velike gubitke u poslovanju, što ih je na kraju i dovelo do bankrota.
Brojni problemi u industriji
Stručnjaci konzultantske tvrtke Smarter, koja je specijalizirana za poljoprivredni i prehrambeni sektor kažu da je proizvodnja šećera posljednjih godina suočena s brojnim problemima, pogotovo proizvođači u Europskoj uniji.
“Promjene na tržištu ratarskih proizvoda i nafte, klimatske promjene, te oscilacije cijena šećera, kao i ukidanje proizvodnih kvota u EU glavni su čimbenici koji općenito utječu na poslovanje industrije šećera, a turbulentne promjene događaju se i u Hrvatskoj”, kažu iz Smartera.
“Iako Hrvatska ima veliku tradiciju u proizvodnji šećerne repe, te su šećerane posljednjih godina ulagale napore u edukaciju proizvođača, organizaciju proizvodnje i osuvremenjivanje proizvodnih pogona, ukidanje šećernih kvota na razni EU imalo je velike posljedice i na proizvodnju šećerne repe i šećera u Hrvatskoj”.
Veliki pad proizvodnje
Podaci pokazuju da od ukidanja proizvodnih kvota na šećer 2017. godine – kada je proizvodnja u EU bila najveća – dolazi do značajnog smanjenja proizvodnje, a površine pod šećernom repom su se smanjile. U proizvodnoj godini 2020., u odnosu na 2017. su smanjene za gotovo 200.000 hektara.
Procjene pokazuju da će proizvodnja šećera u EU u proizvodnoj godini 2020./2021. u odnosu na godinu ranije biti manja za gotovo 10 posto. Procjena je da će ukupna proizvodnja biti 14,75 milijuna tona, dok je 2017./2018. bila 21,35 milijuna tona.
Problem i kasniji ulazak u EU
Što se tiče konkurenata hrvatskih šećerana, u Smarteru kažu da se prvenstveno radi o velikim šećeranama koje dolaze iz zemalja najvećih proizvođača šećera. “To su Südzucker group iz Njemačke, Cristalco iz Francuske te Agrana iz Austrije, koja je preuzela i Magyar Cukor Zrt.”, kažu.
Za hrvatske šećerane problem je i kasniji ulazak u Europsku uniju. Znatno ranije, prije ukidanja kvota EU, sektor šećera temeljito je restrukturiran uz potporu od 5,4 milijarde eura, što je omogućilo sektoru da se pripremi za ukidanje kvote. Hrvatska industrija šećera nije tada bila uključena u ovo restrukturiranje jer tada još nismo bili članica EU. Niske cijene šećera, dugoročno negativno utječu na sve proizvođače.
Prevelika konkurencija
“Na razini EU čak je 147 šećerana zatvoreno nakon 2000. godine, a još 80 šećerana nakon 2006. godine. Danas se šećer u EU proizvodi u 19 država članica i 107 tvornica šećera. Unatoč tome što je sektor konsolidiran i što se postižu vrhunski rezultati u produktivnosti i kvaliteti šećera, te je značajno povećana konkurentnost, niske cijene dugoročno mogu negativno utjecati na cijeli sektor.
Jako veliki broj malih šećerana nije na visokoj razini prinosa, te vlada velika zabrinutost kako će se dalje razvijati tržišna situacija, zbog čega se raspravlja o mjerama koje EU može poduzeti za osnaživanje proizvođača. Cilj ukidanja kvota bio je da EU od neto uvoznika postane neto izvoznik šećera, no sve okolnosti na ovom turbulentnom tržištu dovele su do velike nesigurnosti kod manjih proizvođača, među kojima je i Hrvatska”, kažu u Smarteru.
Rast proizvodnje šećera u Indiji i Brazilu
Naime, došlo je do rasta proizvodnja kod najvećih svjetskih proizvođača – Brazila i Indije koje proizvode šećer od trske, te svojom proizvodnjom utječu na formiranje cijena. Čak 80% svjetskog šećera proizvodi se iz šećerne trske u tropskim i suptropskim klimama.
Podaci pokazuju da je u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama EU znatno pao i broj proizvođača šećerne repe. Tako je u 2019. godini bilo samo 517 poljoprivrednih gospodarstva koja su tražila potporu za proizvodnju šećerne repe.
“Proizvodnjom se prije ulaska u EU bavilo preko 1200 proizvođača, a danas je taj broj znatno pao. Proizvodno vezanu potporu za šećernu repu je 2018. godine primilo tek 653 proizvođača, a godinu ranije nešto više od 800”, kažu analitičari Smartera. Inače, u toj konzultantskoj kući smatraju da je zadržavanje proizvodnje šećera izuzetno značajno i zbog radnih mjesta u šećeranama, ali i zbog velikog broja radnih mjesta koje one vežu uz sebe.
Budućnost ovisi o daljnjim politikama EU
“Na jedno zaposleno mjesto u šećerani veže se više od 10 zaposlenika u drugim sektorima. Industrija šećera, posebice u ruralnim dijelovima u Slavoniji, od nemjerljive je koristi, a ekonomski održivo poslovanje ove industrije jamac je očuvanja i nastavka strateški važne proizvodnje šećerne repe koja ima nezamjenjivo mjesto u plodoredu biljnih kultura”, smatraju u Smarteru.
Što se tiče budućnosti ove proizvodnje u Hrvatskoj, kažu da će puno toga ovisiti i o daljnjim politikama EU vezano uz proizvodnju, ali i trgovini šećerom.
“Kakvi će biti trgovinski sporazumi sa zemljama iz kojih dolazi šećerna trska u EU. Kakvi će biti zahtjevi prema dobavljačima iz Brazila ili Indije, obzirom na povećane okolišne zahtjeve prema proizvođačima u EU. Hoće li se međunarodna trgovina odvijati pod ograničenjima koji su danas ipak djelomično prisutni uslijed pandemije COVID-19. Sve su to okolnosti koje će utjecati na ovu, za Hrvatsku značajnu proizvodnju.”
U Hrvatskoj je trenutno priznato 17 proizvođačkih organizacija iz osam sektora koje okupljanju samo oko 700 članova, od ukupno preko 170.000 poljoprivrednih gospodarstva. Priznate proizvođačke organizacije djeluju u tek devet županija smještenih u kontinentalnoj Hrvatskoj. Udruživanje poljoprivrednika trebao bi biti strateški cilj hrvatske poljoprivrede.
Kako bi se postigla veća moć pregovaranja, EU financijski podržava poljoprivrednike koji žele surađivati u proizvođačkim organizacijama kroz zajedničku opskrbu, poboljšanje marketinga, pružanje tehničke i logističke pomoći svojim članovima, unapređenje upravljanja kvalitetom te prijenosom znanja. Omogućeno im je da u pet godina osiguraju po 100.000 eura godišnje za poslovanje proizvođačke organizacije. Primjer proizvođačke organizacije Jabuka.hr pokazuje da povezivanje ipak i u Hrvatskoj daje rezultate. Imaju sve više članova, veće količine jabuka, svoje pakiranje, brend, a korona kriza im je osigurala bolje plasman na police trgovina u Hrvatskoj. Okrenuli su se i izvozu.
Dobar primjer udruživanje je i PZ Baby Beef – proizvođačka organizacija. Tovljači goveda već imaju 3 proizvođačke organizacije, a okrenuti su izvozu na talijansko i tržište arapskih zemalja. PZ Baby Beef – najveća je proizvođačka organizacija u ovom sektoru sa sjedištem u Našicama i već sada okuplja najveće proizvođače, a plan im je da privuku što više stočara – posebice mladih, te ojačaju svoju poziciju na domaćem tržištu mesa.
Pokazali smo i primjer mljekarsko-stočarske zadruga Proizvodi sela. Mljekarska kriza iz 2012. koje se svi još uvijek sjećamo natjerala je članove zadruge -proizvođače mlijeka da se bolje organiziraju. Zbog niske otkupne cijene i pritiska industrije mlijeka odustali su od isporuke mlijeka prerađivačima i okrenuli se vlastitoj borbi na tržištu. Danas imaju mljekomate, sirane, svoje vlastitom tržište.
Poljoprivredni konzultant Robert Hadžić objasnio je kako funkcioniraju kooperative u Europi, posebice u Južnom Tirolu, koji su jedan od najboljih primjera organizacije proizvodnje. Članovi kooperative su čak vlasnici i pojedinih velikih trgovačkih lanaca, a s ogromnom proizvodnjom i zajedničkom prodaju imaju snagu kojoj ne mogu naštetiti niti jaki trgovački lanci.
Njemačka će zabraniti masovno klanje jednodnevnih muških pilića, prema nacrtu zakona koji je potpisala vlada. Kritičari međutim kažu da nova mjera nije dovoljno dalekosežna da bi zaštitila dobrobit životinja.
Njemačka će zabraniti klanje jednodnevnih muških pilića počevši od 2022. godine, postajući prva zemlja koja je to učinila, prema nacrtu zakona koji je Vlada potpisala u srijedu.
Pileće farme širom svijeta tradicionalno kolju muške piliće milijunima, ali njemački farmeri morat će prestati s tom praksom. Umjesto toga, morat će se služiti tehnologijom kako bi spriječili da se muški pilići uopće rode, identificirajući spol životinje prije nego što se izlegla.
U kasnijoj fazi tranzicije, od početka 2024. godine, bit će dopuštene samo metode korištene mnogo ranije u procesu inkubacije, s ciljem osiguravanja da embriji ne osjećaju bol.
Samo u Njemačkoj godišnje se ubije oko 45 milijuna muških pilića u praksi koju zagovornici dobrobiti životinja nazivaju “usitnjavanjem pilića”. Pilići se izbacuju ubrzo nakon izlijeganja, jer ne mogu snijeti jaja i nisu prikladni za proizvodnju mesa, što znači da uzgoj ne bi bio ekonomski isplativ.
Njemački Savezni upravni sud presudio je 2019. da zabrinutost za dobrobit životinja prevladavaju ekonomske interese poljoprivrednika koji se žele baviti usitnjavanjem pilića i proglasio je takvu praksu dopuštenom samo u prijelaznom razdoblju.
Unatoč potezu za zabranu te prakse, zagovornici i kritičari pozvali su na dalekosežnije mjere.
“Ovo ne može biti rješenje”, rekao je Olaf Bandt, predsjednik Njemačkog udruženja za zaštitu okoliša i prirode. “Potrebno nam je dugo prestrukturiranje stočarstva – prema sustavu koji ne razvrstava životinje jer su očito beskorisne.”
Potrebno je, rekao je, dosljedno se oslanjati na piliće dvostruke namjene ili one koji se koriste za proizvodnju jaja i mesa. Ministarstvo poljoprivrede međutim priznaje da takve kokoši nose manje i manje jaja.
Alternativno ubijanje embrija dok su u jajetu, farmeri također mogu uzgajati muške piliće uz kokoši – što rezultira nižom maržom dobiti ili višim troškovima proizvoda od peradi.
Martin Rücker, izvršni direktor organizacije za zastupanje potrošača Foodwatch, ponovio je Bandtova stajališta. “Svatko tko želi dobrobit životinja mora stati na kraj ludilu okrutnosti prema životinjama kokoši visokih performansi”, rekao je.
Čak i ako je praksa ubijanja pilića u Njemačkoj zabranjena, “ovo neće apsolutno ništa promijeniti u nepodnošljivoj patnji kokoši nesilica”, rekao je Rücker.
Parlamentarna supredsjedateljica Stranke ljevice Amira Mohamed Ali također je rekla da nove mjere ne idu dovoljno daleko. “Muški pilići moraju biti uzgajani i pod pristojnim uvjetima”, rekla je
